Mesud Šabanović: Nisu željeli baliju za hrvatskog generala

Nedavno ste objavili roman o srednjovjekovnoj Bosni. Vjerujete li da taj famozni piščev flash back može doista rasvijetliti tegobe današnjice, ukazati na naše uzastopne greške?
Tko se ne osvrće može mu se lako desiti da zaluta u konformizmu, a posljedica je gubljenje autentičnosti kako pojedinca tako i cijelog naroda. S tim nipošto ne mislim da se po svaku cijenu treba suprotstavljati svemu što je došlo iz prošlosti, a plod je povijesti. A stara boljka nas Bošnjaka je da više znamo o povijesti drugih nego o svojoj, ali kao po nekom pravilu ad hock odbijamo sve što je tuđe, zaboravljajući valjda da je povijest temelj za nadgradnju. Mi Bošnjaci moramo shvatiti jedno, a to je da svijet ne počinje sa nama niti će ga nestati kada nestane nas, jer, sve što je nastalo jednoga dana će nestati. Na žalost, mnogi naši političari kako u Bosni tako i u Hrvatskoj ne misle tako. Ponašaju se infantilno i osorno što kod običnog puka izaziva averziju en passant. To se ne odnosi samo na političare nego i na najviše vjerske velikodostojnike.
Da se vratim flash backu. Neki karijerni sinekurci zaštićeni raznim akademskim titulama, kojima su sva ovozemaljska vrata otvorena, posebice iz reda povjesničara, daju sebi za pravo da izvrću povijest izmišljajući vladare, careve i kraljevine nastojeći dokazati koliko je bio moćan njihov etnos nimalo ne vodeći računa o povijesnoj istini koja na svu sreću nije privatna svojina. To što će se upućeniji dio puka, koji zna gledati nazad, nasmijati „njihovoj naučnoj doktrini“ za njih ne znači ama baš ništa. Kažu npr. da neki profesori Beogradskog univeziteta „Odsjeka za istoriju“, na temu “Srbi i Srpska istorija“, otvoreno studentima govore što je stvarna povijest, a što proizvod insinuacija određeni srpskih „naučnika“. Preporučuje im se da realnu povijest prešute „u ime viših državnih interesa“, a da prezentiraju ovu drugu koja je mnogo šarenija i pristupačnija slušateljima. Shodno tome srpski vojnik je najhrabriji, on je nepobjediv, a srpska vojska je u svakom ratu pobjednik.
Evo još jednog primjera. Prof dr. Jovan Deretić, koji je doktorirao u SAD, u svojoj knjizi „Istorija Srba“ podastire slijedeće neupitne „dokaze“: „da je srpski narod star tri i pol tisuće godina, da su Arijevci potomci Srba , da su Hazari bili „srpska sekta“, da su Srbi nekada bili najbrojniji svjetski narod, da je Aleksandar Veliki bio čisti Srbin prezimenom Karanović, da su Srbi još u pradavnim vremenima osvojili Indiju i da je grčka-helenska kultura zapravo srpska kultura“ ( iz knjige „Srbi o Srbima“).
Ovaj diskurs je nesporno iracionalan čisti mastodontizam, ali je neoprostiva i apatija bošnjačkog naroda koji o svojoj povijesti ne zna skoro ništa, niti govori, niti romori. Zato su valjda o Bosni i Bošnjacima više pisali Hrvati, ali Srbi što smo naravno debelo platili.

Imate fascinantnu ratnu biografiju. Što je natjeralo jednog Bosanca da dođe u Hrvatsku i aktivno se priključi njeno zapovjednom kadru na najtežim bojišnicama?
Da bih elaborirao ovo pitanje trebalo bi mi bar pedesetak kartica. Ali, evo pokušat ću u najkraćim crtama opisati moju odluku prvo da osnujem HDZ u Derventi a onda iz Parlamenta BiH u šestom jesecu 91. odem u ZNG-Sl. Brod.
Nisam rekao da potječem iz radničke porodice gdje se skromno živjelo, ali nikada nas četvoro djece nije osjetilo glad jer smo imali dvije krave i nešto ovaca. Otac moj Huso (rahmet mu duši) radio je na državnom poljoprivrednom dobru u Jasencima kod Dervente, a najstarija sestra u Tekstilnoj tvornici Ukina Derventa. Početak II. svjetskog rata otac je dočekao u regularnoj vojsci NDH. U međuvremenu je obolio od tifusa što ga je spasilo da ga partizani ne strijeljaju kada su ušli u Derventu. Stariji amidža Fehim priključio se ustašama i u sastavu njemačkih postrojbi, koje su regrutirale muslimane iz ustaša, biva upućen na ruski front gdje mu se gubi svaki trag. Drugi amidža Jusuf 1944. priključio se partizanima gdje je izgubio nogu. Ne znam zašto, ali zbog amidže Fehima samo je ispaštala naša familija, a ne i amidže Jusufa, pa sam znao često majku naći uplakanu pedeset i neke kada bi je skupa s ocem pozvali u OZNU. Godine su prolazile, a ja sam sve rijeđe majku zaticao neraspoloženu, istina nismo se družili s amidžom jer sam jednom čuo oca kada je rekao da mu on ne treba ni na dženazu doći.
Poslije završenog fakulteta oženio sam se i ubrzo rastao isključivo mojom krivicom. Puno sam izlazio i burno živio. Nakon rastave nisam dugo čekao i ponovo sam se oženio, dobio kćer Lejlu i počeo praviti kuću što mi je mnogo pomoglo da primirim nemirni duh. Kuću sam završio, a dvije godine pred rat otvorio sam dućan u kome su bile uposlene dvije radnice. Ja bih ujutro otišao po robu, a poslije podne u školu i tako danima.
U dvanaestom mjesecu 1990. dobio sam poziv za vojno predavanje u krugu Centra TO Derventa. Pored mene je sjeo Škorić Miroslav od koga sam često uzimao robu. Dvorana je bila dupke puna. Kada je dežurni komandovao „mirno“ ustali smo i na vratima se pojavio Nikola Jelisić, rođeni brat moga radnog kolege koji je predavao srpsko-hrvatski. Nikola je bio vječito nekakav partijski funkcioner, ali se nije odmakao dalje od učiteljske škole. Tema je bila „Višestranački izbori u Hrvatskoj“. Nisam mogao vjerovati svojim ušima. Jelisić je odmah na početku svog izlaganja osuo paljbu na dr. Franju Tuđmana koga sam ja cijenio još iz vremena kada se odlučio iznijeti pravu istinu o broju mrtvih u Jasenovcu.
Tada sam čitao Vjesnik u srijedu i jedva čekao da nađem neki njegov članak, ali bezuspješno. Kada je rekao da hrvatski narod izaziva rat okrenuo sam se Škoriću i rekao da idem jer ne želim slušati ovog četnika. Miro me je uhvatio za rukav vojne bluze i tiho mi šapnuo „Ne budali“. Poslušao sam ga i do kraja odslušao Jelisićevo četnikovanje koje je slušao kompletan štab TO. Nisam mogao spavati cijelu noć. Ujutro, čim je svanulo, pokupio sam vojnu opremu, stavio je u auto i krenuo vratiti zaduženu opremu. Ušao sam u prostoriju štaba i rekao da sam došao vratiti uniformu i ne želim više biti član rezervnog sastava JNA. Svi su zanijemili. Momo Kučinar, načelnik štaba (poginuo kod Banovića kao četnički oficir) obratio mi se povišenim glasom: „Jesi li svjestan svog postupka? Znaš li ti da te čeka zatvor, a pozdravi se i sa radom u školi.“ Odgovorio sam hladno – „Svega sam svjestan Kučinare, a da sam trebao savjete od tebe ih sigurno ne bih tražio.“ Znao je da sam prijeke naravi pa se povukao, ali onda iznenada reče: „Istresi što imaš u transportnoj vreći.“ Istresao sam, a on je otvorio ladicu i čitao iako je to bio posao magacionera. Nedostajala je jedna ljetna košulja. „Što ćemo sad Šabanoviću?“- upita sarkastično. „Ostala je sigurno u ormaru donijet ću je sutra.“ – iz topa odgovorih kao da mi je netko došapnuo. „Sutra u 9 ili slijedi faktor 5.“ – zaprijeti se tada Momo, a faktor 5 značio je da platim košulju pet puta skuplje nego što je u trgovini zbog nemarnog odnosa prema vojnim stvarima.
Vratio sam se kući, obišao trgovinu, odnio neke gajbe iza kuće, istuširao se i krenuo u školu.
Kada sam se vratio kući bilo je prošlo sedam i već se dobro smračilo. Ubrzo u dvorište uđoše kola. Nisam znao tko je dok nije izašao. Bio je to sin rahmetli Salke Sipića koji je mirovinu zaradio u Vojnom odsjeku, a bio je strastveni lovac kao i ja. Sin mu se zove Majid, a tada je radio u TO i bio prisutan kada sam razgovarao s Kučinarom. Trgovina je još radila pa je gorjelo vanjsko svjetlo. Maid mi je dao znak glavom da uđem u hodnik i pružio najlonsku vrećicu: „Evo ti košulja, ali nikom ni riječi izbacili bi me ko čep van. A kada je krenuo dobaci mi: „Svaka ti čast stari!“
Nikada se ovom velikom čovjeku, koji mi je po godinama mogao biti sin, nisam uspio zahvaliti. Često sam ga nakon toga viđao na ulici, ali samo bi jedan drugom neprimjetno klimnuli glavom. U siječnju 91. upoznajem odvjetnike Petra Kljajića i Antu Klarića iz Sl. Broda i dobijam člansku kartu HDZ. Sa rednim brojem 1. osnivam HDZ u dvorištu dr. Vladimira Benca na kome biramo privremno rukovodstvo stranke. Za predsjednika je izabran Iko Stanić, a za dopredsjednika ja, Drago Majić je izabran za blagajnika. U školi je nastala očigledna pometnja. Sa mnom su komunicirali samo Hrvati i Bošnjaci i to ne svi. Priča se da se u Kalenderovcima, srpskom selu nadomak Dervente, priprema skup koji će tražiti moje isključenje iz škole. Ista rasprava vodi se na sastancima Općinskog Komiteta SKJ. Međutim, uskoro dolaze palamentarni izbori na kojima sam dobio najviše glasova za Republički parlament u Vijeću građana. Svi napadi na mene prestaju jer me štitio imunitet narodnog poslanika. To je ipak bilo jedno teško i po mene vrlo bremenito vrijeme. Moj daidža Sulejman Kobajica, koji je bio član Odbora Islamske vjerske zajednice, dolazio mi je nekoliko puta i uvjeravao da prijeđem u SDA koji je bio u osnutku. Odbio sam ga sa motivom da sam već član jedne stranke i njen dopredsjednik i da bi bilo neozbiljno u tako kratkom roku mijenjati dres. Točno sam mu ovako rekao: “Dajo, zaboravljaš da je ovo vrlo važan posao, a ja nisam nogometaš da bi bio na prodaju, pa makar i glavu izgubio“
Nisam dugo bio u parlamentu BiH u kojem su ponekada diskusije srpskih zastupnika dovodile do granice fizičkog obračuna. Iako nije bilo zvanične koalicije između SDA i HDZ-a, suradnja je bila očigledna. Tako je bilo sve do smjene predsjednika HDZ-a BiH gospodina Kljuića, od strane desne frakcije HDZ-a iz Hercegovine. Odmah nakon Kljuićeve smjene počelo je razilaženje sa HDZ-om, koje je inicirala HDZ-ova desnica iz Zagreba na čelu sa Gojkom Šuškom i Vicom Vukojevićem, a čiju je politiku slijepo slijedio bivši Udbin agent Mato Boban. Antibošnjački stavovi HDZ-ovih zastupnika na sastancima kluba bili su posve otvoreni, a ja sam bio jedini musliman između njih 44 koji je odlučio napustiti Parlament i staviti se na raspolaganje ZNG-u. Pristupio sam Samostalnoj interventnoj bojni Sl. Brod kojom je zapovjedao mladi policijski časnik Krešimir Šipoš.

Možete li nam opisati okolnosti Vašeg ranjavanja i gubitka obiju nogu ispod potkoljenice?
Nakon zauzimanja vojarne u Brodu drugi dan zvao me zapovjednik Specijalne policije Sl. Brod Stipa Vuković: „Čuj Baja“ – rukujući se sa mnom počeo je Stipa – „Krizni štab je donio odluku da hitno krenem za Vukovar!“
„A šta ja imam s tim Bajo?, upitah Stipu poznatog pod nadimkom Bajo. „Imaš stari i te kako, dali su mi slobodu da po svom izboru biram zamjenika“
„I izabrao si mene„ – nasmijah se Baji.
Ujutro tenkovi zabrujaše, a kada smo krenuli palila su se svjetla u zgradama kao na novogodišnjim jelkama. Od pješadije išao je jedan vod ZNG-a sa zapovjednikom voda i jedan vod specijalaca, ali ni jedan časnik iz zapovjedništva i ako je ratna tehnika koju vozimo u vrijednosti oko 10 milijuna eura (jedan tenk M-84 je na tržištu oko 2000000 eura). Kada se sjetim te akcije i sada me uhvati neki strah, jer sam stalno bio opterećen time ako izgubimo jedan tenk krivicu ću snositi ja. U naselju Cerić, gdje smo stigli u noćnim satima, dočekao nas je doktor Ivan Husar s vozačem. Nismo dugo pričali i prešli smo u kompanjolu dr. Husara i krenuli put Vukovara. Zaustavili smo se u selu Bogdanovci par kilometara pred Vukovarom, neposredno ispred tzv. Žinog puta, koji bio još uvijek jedina donekle sigurna komunikacija sa Vukovarom. Bio sam svjestan da moram brzo raditi jer ako nas uoči izviđačka četnička avijacija moglo bi biti belaja. Otišao sam u Krizni štab i tamo zatekao desetak ljudi. Rekli su mi da je zapovjednik Ivan Lacković Lasta, inače predsjednik HDZ-a odsutan, ali da je tu njegov zamjenik. Krupan momak pitoma slavonskog lica, nakon što sam se predstavio, rukovao se sa mnom što učiniše i ostali.
„Gospodo nemamo dovoljno vremena treba mi dvadeset ljudi koji će osigurat tenkove i ostalu tehniku.“ – reče. Nastao je muk. Zamjenik Kriznog štaba kojem sam na licu vidio neugodu rekao je da je većina ljudi odsutna jer hrane stoku, ili im se prase krmače. Izašao sam bez pozdrava i uputio se zapovjedniku tenkovskog voda. „Dao sam zapovijed svim vozačima da tenkove smjeste ispod krošnji, a neko će se već pobrinuti da se nasječe granja i maskira druga stana tenka. To isto učinili su transporteri i kamiondžije. Svanulo je jutro bez pucnjave nad Vukovarom, a oko podne dođe i Stipa.
„Zapovijed je da čekamo ulazak u Vukovar, a sada idi i odspavaj malo.“ Noć je bila mirna, ali ujutro me probudi jaka topnička vatra. Pucalo se po Vukovaru, ali tako snažno da se činilo da će cijeli Vukovar odletjeti u zrak Istog trena sam ustao i za stolom ugledao Stipu kako sjedi s dvojicom gardista. „Spavaj Bajo! Nije ti ovo prvi put!“ – smiješeći se reče Stipa. “Ovu sam muziku slušao u Sarvašu dva tjedna“ – odgovorih sanjivo. Bilo je to 19. 09. 1991., a topnička vatra nije prestajala. Negdje oko podneva kurir da mi javi da me trebaju jer je Žgela nespretno pred prevelikim kutom ispalio minu iz minobacača, koji se jednostavno prevrnuo u nazad. Mina koja je napustila usta cijevi pod kutom od devedeset stupnjeva vratila se i pala izravno na njih.
Uzeo sam samo pušku i krenuo za kurirom. Topnička vatra je već bila prestala. Išao sam asfaltnim putem Bogdanovci – Vukovar kada nas je preletio neprijateljski zrakoplov. Samo smo se sklonuli uz rub zgrade i čim je prošao vratili smo se na cestu. Ja ne znam kada se zrakoplov vratio, a kada sam ga čuo bilo je već kasno. Skočio sam u kanal, a u jednom trenutku učinilo mi se da je nebo eksplodiralo. Po mome tijelu pucale su petarde, a koja god bi me koja pogodila činilo mi se da mi kičmu lomi. Nekako sam se okrenuo na bok nastojeći opipati desnu nogu. Od potkoljenice na niže ostala je samo nogavica, polovica lijeve čizme je nestala, a krv je topila i lijevu potkoljenicu. Bio sam potpuno svjestan i otkopčah pištolj riješen da si skratim muke, ali me je netko od gardista preduhitrio i oteo mi oružje iz ruke. U svoj toj nesreći bilo je i neke sreće. Imali smo potpuno opremljeno sanitetsko vozilo i bolničara Luku Krijana koji je desetak godina radio na kirurgiji u Sl Brodu. Čim su me stavili u sanitetsko vozilo započeo je novi topnički napad, ali, ovoga puta po Bogdanovcima. Vatra je bila toliko jaka po cesti za Vukovar da su pokojni Leko, vozač saniteta i Luka odlučili voziti me do Vinkovaca, iako do vukovarske bolnice nije bilo više od tri kilometra. Počeo sam gubiti svijest. Bio sam svjestan da umirem. Učio sam sve što sam znao, iako, istinu govoreći, nisam se tada mogao pohvaliti nekim znanjem. Tonuo sam u neku mračnu dubinu bez straha prije bi se moglo reći sa nekim blagim ugodnim osjećajem.
„Gubim ga, uspori, ne mogu mu naći venu“ – kao u snu sam čuo kako Luka viče. Ništa me nije boljelo, ali sam još uvijek tonuo u tom imaginarnom liftu. Letjele su slike mojih kćerki Lejle i Emine, vidio sam brata Esada koji je umro u petom mjesecu 91. u Njemačkoj od karcinoma pluća. Jednostavno, ne mogu ispričati koje su sve slike prošle pred mojim očima. Onda je neka nevidljiva ruka zaustavila moje vozilo smrti i počela me vraćati na površinu.
„Dobro je stari“ – reče mi Luka stiskajući mi ruku. Više nisam bio sposoban govoriti iako sam bio prikopčan na infuziju. Samo sam imao toliko snage da klimnem glavom Luki i da mu zahvalim što mi je prolongirao put u nepoznato na određeno vrijeme. Četrdeset i dva dana nisam mogao popiti ni kap vode, samo su mi gazom kvasili usta. Živio sam isključivo od infuzije. A onda, Božjom voljom, oporavak i odlazak u Rehabilitacijski centar u Božidarevićevoj. U dvanaestom mjesecu 91. grupa ranjenika i ja u jednom autobusu odlazimo u Maestricht u Nizozemsku gdje sam se pored Dražena Budiše i Alaina Finkielkrauta obratio na prepunom nogometnom stadionu. Svi smo tražili samo jedno: međunarodno priznanje Republike Hrvatske. Kada sam nakon nekoliko godina pročitao izjavu Alaina Finkielkrauta da kako je lijepo u Srebrenici, puna žena, a nigdje muškaraca, tražio sam njegovu adresu. Poželio sam tada tom židovu, čiji je otac deportiran u Auschwitz, ljutito napisati kako bi se osjećao da se nešto takvo dogodi Tel Avivu i da netko ushićeno likuje nad nečijom tragedijom.

Mislite li da je Hrvatska dovoljno učinila za svoje branitelje?
Da! I za branitelje i za lažne branitelje, jer je ovih drugih u Hrvatskoj više.

Opće je mišljenje da su dragovoljci u Bosni i Hercegovini u podjednakoj mjeri razočarani glede njihova udjela u obrani zemlje. U kojoj ste mjeri vi razočarani?
Pravi branitelji Bosne i Hercegovine, pri tom mislim isključivo na pripadnike Armije Bosne i Hercegovine, opravdano su razočarani u svoj statusom. Oni su prisiljeni prihvatiti oktroirani stav da su dužni budžet namijenjen njima dijeliti sa svojim neprijateljima – Armijom Republike Srpske. Ona je privremeno okupirala dio suverenog prostora BiH i HVO-a koji uopće nije ratovao protiv Srpske vojske uz časne izuzetke Posavljaka.
Što se tiče mog osobnog stava, u zadnjih par godina totalno sam izmjenio svoj optimizam u pogledu boljeg stanja u Hrvatskoj. Za ovakvu Hrvatsku, u kojoj će umirovljeni profesori i učitelji kopati po kantama za smeće i kupiti listove zelja i trule mrkve na tržnicama, ja se nisam borio. U Hrvatskoj se toliko krade i laže da infantilna vlast koja ili ne vidi ili neće da vidi, svjesno vodi državu u dužničku krizu, a već je sada svaki građanin Hrvatske dužan 10.000 eura. Taj dug neće moći vratiti ni naša djeca. Korporativci u Hrvatskoj su i de iure i de fakto stvorili novu kastu bogataša i u sprezi sa državnom mafijom čvršće nego ikada drže sve konce u svojim rukama.

Što mislite o udrugama Bošnjaka branitelja sudionika Domovinskog rata? Da li je to samo nečija „farsa“ ili nešto „drugo“?
Petkom na džumi našao bih više časnika HV-a nego što ih ima cijela zagrebačka Udruga Bošnjaka, a nisam siguran da ne bih našao i veći broj branitelja, naravno istinskih. Dovoljno je da vam kažem da njihov visoki čelnik nosi vojnu iskaznicu s pristupnim datumom u HV 31.12.1991., ukoliko nije u međuvremenu kupio drugu. Meni je žao što se za rad Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata u Hrvatskoj ne čuje. Kao da ne postoje. Kada im se ponudi javna riječ na HTV-u onda nađu nekog anonimusa koji navodno nije član ni Udruge i nema veze s ratom. Čini mi se da se rad branitelja Bošnjaka sveo na čisti hedonizam jer se okupe samo dva puta godišnje, od baklave do baklave. Sretno im bilo!

Priča o jednoj fotografiji

Moja prva borbena akcija bila je napad na Mirkovce kod Vinkovaca, koji su bili jako četničko uporište, ali je u toku akcije stigla naredba da se napad prekine. Prema svjedočenju nekih političara naredbu je izdao osobno predsjednik Tuđman, a jedna postrojba, mislim iz Virovitice, upala je u tenkovsku zamku pri čemu je poginulo 18 gardista. Slijedila su druga ratišta na području Nove Gradiške, a nakon tjedan dana dobijamo zapovijed da s ljudstvom i tehnikom hitno dođemo u Sl. Brod. Zadatak je bio zauzeti vojarnu koja je bila skoro u centru grada. Budući da je komadant vojarne na prijedlog predaje odgovorio otvaranjem vatre iz svog raspoloživog oružja i oruđa bilo je jasno da ćemo morati primijeniti silu da bi komandanta prisilili na predaju. Puškaralo se cijelu noć, a ujutro, mislim 15. rujna, još jednom smo zapovjednik Šipoš i ja na megafon pozvali komandanta Janka na predaju. Međutim, on je već bio smijenjen, valjda zbog neefikasnosti, što mi nismo tada znali. S obzirom da sam sa grupom ljudi bio iza Doma sindikata imali smo odličan pregled čeonog dijela vojarne koji je bio okrenut prema glavnoj cesti što vodi za Derventu. Iznenada se na nekoliko prozora u vojarni zavihoriše bijele plahte. Nisam dugo čekao i sa članom kriznog stožera Franom Piplovićem krenuo sam prema glavnom ulazu u vojarnu.
“Ne idite! Jeste li ludi? Možda je varka!“ – čulo se iza nas, ali povratka nije bilo. Kada smo ušli u vojarnu Frane je otišao desno, a ja lijevo. Odmah iza prijemne zgrade naiđoh na grupu oficira koji su se bili postrojili uz zid dugačke zgrade. Idući prema njima slučajno sam pogledao u zemlju na kojoj je bila razglednica, mislim iz Kraljeva, očigledno bačena kroz prozor na kojoj je bio krst i četiri slova S.
„Zdravo drugovi Jugosloveni! Pa vi nama govorite da se borite za jedinstvenu Jugoslaviju, a ne Veliku Srbiju.“ – rekoh ljutito pokazujući im sliku sa razglednice.
„Čija je ovo razglednica?“ – upitao sam ljutito s obzirom da je primalac flomasterom izbrisan. Nitko ništa nije odgovarao, samo su gledali u zemlju vidno uplašeni.
„Gdje vam je komandant?“ – opet bez odgovora.
„Pitao sam vas nešto?“ – ponovih, ali prijetećim glasom.
„Ja sam!“ Jedva čuh odgovor meni iza leđa i ugledah oficira blijedog k’o krpa.
„O, pa ti si ta mustra! Što bolan razori pola grada kada si znao da si gubitnik?“ Nije odgovarao ni riječi. Mahnem rukom prema njemu, a on skoro zaplaka.
„Nemojte, molim vas, imam dvoje dece!“ – skoro jecajući odgovori komandant. „Jesi li ti pomislio koliko djece u Brodu si danas pobio i koliko ih neće od stresa moći spavati, junačino!“ – ljutito sam odgovorio. Već su i drugi gardisti počeli ulaziti u krug vojarne, a iza mene se stvori Frane Piplović koji uze za rukav komandanta. „Ovaj nam treba u policiji!“ – reče i odvede komandanta.
Sutradan, u glavnom dnevniku HTV-a, glavna vijest je bila o padu vojarne u Sl. Brodu i skladišta oružja i municije u Gromočniku, prigradskom naselju u Brodu. Tekst je bio popraćen slikom na kojoj Frane Piplović sa uzijem u ruci na gotovs vodi komandanta vojarne sa uzdignutim rukama. Bravo Frane, cinično sam tada pomislio!

Susreli ste se sa Franjom Tuđmanom?
U zagrebačkoj bolnici birali su me za predsjednika Inicijativnog odbora Saveza HVIDR-e. U dvanaestom mjesecu me poziva predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman. Za taj susret me veže jedna smiješna anegdota. Naime, ja sam vam pušio ko smuk, a s obzirom da je Predsjednik djelovao opušteno, ja sam mahinalno stavio ruku u džep da izvadim cigarete i upaljač. Predsjednikov pobočnik Gašpar je počeo mrdati obrvama što ja nisam prokužio, nego sam jednostavno uzeo cigaretu i zapalio. Predsjednik se okrenu Gašparu i skoro pa zapovjedi: „Donesite gospodinu Šabanoviću pepeljaru.“ Kasnije sam čuo da sam jedini u toj prostoriji zapalio cigaretu u društvu Predsjednika. Da vas više ne davim tim druženjem koje je trajalo oko pola sata, a meni se činilo da Predsjednik uživa u razgovoru.
„Čuo sam da osnivate udruženje vojnih invalida? Vi ste mu na čelu? Je li tako? “ – upita me. „Ja sam gospodine predsjedniče na čelu do Osnivačke skupštine, a poslije ne znam tko će biti?
„Pretpostavljam da vi imate aspiracije na mjesto predsjednika“
„Nemam gospodine predsjedniče!“
„Može li se znati zašto? Znam da ste bili član Parlamenta u Bosni, a imate i visoku naobrazbu.“ – upita me.
„To je točno, ali u ovom ratu u HV-u je sudjelovalo preko devedeset i pet posto Hrvata katolika i bilo bi neprimjereneo da ja kao musliman budem predsjednik.“ Šutio je jedno vrijeme a onda reče: „Moram vam reći da je to vrlo razborito.“ Tako je otprilike tekao razgovor sa dr. Franjom Tuđmanom kod koga sam bio još tri puta, a onda smo se razišli iako mislim da on nije bio glavni krivac za ono za što sam ga optužio. Ne zaboravite da je u Banskim Dvorima bio Gardijski Zdrug od nekoliko stotina mahom Hercegovaca koji su ga na mig Gojka Šuška bili spremni likvidirati. Nakon održane skupštine HVIDR-e otišao sam u Posavinu i postavljen, ukazom Predsjednika Republike, za Operativnog organa pri Operativnoj grupi Istočna Posavina. Kada sam se vratio na kratki odmor došao mi je jedan od članova predsjedništva Hvidre i rekao: „Babo (tako su me u Zagrebu zvali) nemam ništa sa ovim glupostima. Oko tvoga čina sve je zakuhao onaj luđak Jurković (predsjednik HVIDR-e).
„Ne razumijem reci o čemu se radi?“
„Pa znaš da si bio predložen za čin generala?“
„Nešto znam, ali ništa konkretno“ – iskreno odgovori.
„Na prijedlog o tvom unapređenju prvi je reagirao Jurković, ovoga mi križa“ (tu je bila prisutna i moja supruga) – i prekriži se.
„Rekao je da mi ne smijemo dopustiti da balija u Hrvatskoj ima čin generala“ Ostao sam bez teksta. U mome stanu popili smo on, Mile Zekić, Ivan Pandža i mnogi drugi na stotine litara vina. Pjevalo se do ujutro i ja sam bio uvjeren da me taj čovjek ne mrzi. Osim toga, ja sam ga upoznao s većinom hrvatskih generala. Eto, i sada dok ovo govorim, a ovo prvi put javno iznosim, drhtim ne zbog izgubljenog čina nego zbog gubljenja vjere u čovjeka. Neka živi Hrvatska!

Otkrijte nam svrhu, odnosno taj Vaš famozni poriv da literarno arbitrirate u dalekoj povijesti? Mislim na vaš netom izišli roman „Sotonisti“
Dijelom sam na ovo pitanje odgovor dao u prethodnom pitanju, ali, u pravu ste, pitanje je toliko aktualno da bi bio potreban okrugli stol za odgovor. To je naravno moje mišljenje. Hotimično sam upotrijebio riječ „mišljenje“ jer kada se govori o nastanku Bosne nema tog znalca koji bi nam mogao podastrijeti čvrste dokaze o svojim „argumentima“. Boli me već dugo činjenica da se o Bosni i Bošnjacima govori samo u krugovima bošnjačkih interesnih skupina, internim okruglim stolovima zatvorenog tipa, po džamijama. Ako se napiše neki znanstveni članak o povijesti Bosne ili bosanskom jeziku on će se objaviti u nekom niskonakladnom bošnjačkom časopisu. Neka nas onda ne čudi floskula koja je dolazila od vrlo eminentnih osoba da je Bosna rezultat AVNOJ-a, da je izmišljena Titova tvorevina. Nadalje, da su Bošnjaci ili Bosanci izmišljeni narod, da su svi bosanski banovi i kraljevi u stvari Srbi ili Hrvati, ali, eto, Bosna slučajno nije bila ni pod Srbijom ni pod Hrvatskom (osim u povremenim vojnim kratkotrajnim uletima kako bi rekla Nada Klaić).
Vidite sada jednog apsurda, Bošnjaci stvore državu, urede je, ali ne znaju naći državi vođu te su čekali da im Srbi ili Hrvati postave bana, vojvodu ili kralja, jer za to sami nisu bili kadri. Povijesna je istina da su Hrvati izgubili neovisnost 1102. i postali dijelom velikog Ugarskog carstva. Teško je reći koliku su autonomiju imali dok su bili pod Ugrima dok je Bosna bila slobodna u partnerskom savezu sa Ugarskom.
Većina hrvatskih povjesničara tvrdi da je prvi bosanski ban Borić (1143.-1180.) bio Hrvat, iako je Hrvatska u to vrijeme stenjala pod jarmom, pazite sad, Hrvatsko-ugarskog carstva, kako znaju reći neki hrvatski povjesničari. To je vrijeme kada Bosna ulazi u društveno-pravne odnose s Ugarskom „ne kao skup plemena, nego kao formirana država s duboko ukorjenjenom tradicijom“ (Nada Klaić „Srednjovjekovna Bosna“ str.14.).
Roman „Sotonisti“ na jedan osebujan način govori upravo o vremenu bana Borića, (prema nekim povjesničarima ne o prvom banu Bosne) više se baveći prilikama u Bosni kada su njezini susjedi bili pod tuđinskom vlasti Ugarske odnosno Bizanta. Ni na kraj pameti mi nije bilo da roman predstavim kao naučno historijsko djelo, nego, koristeći se književnom slobodom, htio sam dočarati jedno vrijeme o kojem se malo zna i u kojem je čitatelju lako odvojiti fikciju od zbilje. A što se tiče Sotone, po učenju dobrih starih bogumila, on je zarobio svako ljudsko tijelo i bit će u njemu sve do tjelesne smrti. U ljudskom tijelu, koje je djelo Sotone, neprestano traje borba dobra i zla, odnosno, Sotone i dobre duše koja je kod svakog čovjeka čista poput planinskog izvora, kažu bogumili. Ako Sotona nadvlada dobru dušu on upravlja ljudskim tijelom. Kako nazvati osobe koje za četiri dana u Srebrenici ubiju i zakolju 8000 ljudi ili sotoniste koji su iz vukovarske bolnice izvlačili ranjenike bez ruku, nogu, potpune slijepce likvidirajući ih nad pripremljenim jamama? Ne priznaje li i Crkva moć Sotone? Čemu služe scijentolozi? Kako je Bog pustio Sotonu da mimo njegove volje uđe u ljudsko tijelo? Istina je da su bogumili bili dualisti i vjerovali su u dobroga Boga i Sotonu, ali bi bilo pogrešno nazivati ih sotonistima samo zato što priznaju moć Sotone. Ne molimo li se i mi da nas Svevišnji spasi od prokletog šejtana (Sotone).

Iako je roman monolitne kompozicije, satkan u furioznom stilu, kao da je pisan u jednom dahu nesporno ste se koristili arhivskom knjiškom građom. Kojom? Posebice se to odnosi na leksičko bogatstvo koji se jednim dijelom oslanja na njegovu arhajsku snagu jezika, iskazano već u vašoj knjizi „Šejh i druge priče“
Ne bih se upuštao u književnu analizu monolitnosti stila s obzirom da ga svaki književnik doživljava na svoj način. Za mene to je onaj unutrašnji svijeta pisca, pjesnika ili kompozitora i, htio ili ne, on će ga prenijeti na papir. Ta snaga izražaja ili pak razdrobljenosti dolazi iz dna piščeve duše i vrlo teško je dati definiciju monolitnosti kompozicije jer je, ponavljam, svaki književnik preživljava po tisuću puta pišući običnu pripovjetku. I na kraju mislim da je monolitnost kompozicije više psihološka nego književna odrednica.
Da je moj Roman satkan furioznim ritmom je pohvala za svakog pisca, a pogotovo kada dolazi iz struke. Moja najveća želja je da tako i ostali čitatelji dožive ovo moje djelo i ne odvoje se od njega dok ga ne pročitaju. Ima li veće nagrade za pisca? Hvala Vam ako ste doista tako doživjeli moj roman.

Otkrijte nam što je fikcija a što dokumentarno faktografsko sadržajna građa romana
Nastojao sam pisati tako da čitatelj lako zaključi što je fikcija, a što realnost. Povijesna zbivanja u Bosni i oko Bosne su fakti onoliko koliko sam ih prenio iz više izvora. Svi vladari, kao i germanski vojvoda Gottfried, su povijesne ličnosti. Za svakog od njih sam u fusnoti dao elementarne podatke. Naravno da je legenda o dubrovačkoj kneginji fikcija i plod moje mašte koji bi trebao odmoriti čitatelja od silnih ratnih priprema i zavjera. O banu Boriću nisam našao ništa osim da je bio hrabar i izuzetno dobar ratnik i to je razlog što sam ga prikazao lucidnim ili onakvim kakvu sam sliku o njemu stvorio u glavi.