Ratna trilogija – knjige Dragana Lukača

Ozbiljnija događanja u ovoj općini, kao i u susjednim općinama, počinju u jesen 1991. godine. U općini Bosanski Samac JNA svoju komandu smjesta u selo Obudovac. Za komandanta je postavljen aktivni oficir Milan Subotin. Omladinski dom u ovom selu pretvoren je u vojarnu JNA. Značajno je naglasiti da je, s razine ovog zapovjednog mjesta, JNA usklađivala i srpsku djelatnost na području općine Orašje.

U narednom vremenu JNA je u općini Bosanski Samac ustrojavala vojne sastave i naoružavala srpsko pučanstvo. Zasnovana su četiri dobrovoljačka odreda, a imali su status pričuvnih jedinica JNA. Komanda prvog odreda smještena je u selu Batkuši, drugog u selu Obudovac, trećeg u selu Crkvina, a četvrtog u Bosanskom Samcu. JNA odmah iskazuje posebno zanimanje za most na Savi preko kojeg je i cestovna i željeznička veza Bosne i Hercegovine s Republikom Hrvatskom. Iako je Policijska postaja Bosanski Samac, a nešto kasnije i jedinica policije MUP-a BiH, na mostu stalno nadzirala ulazak u Bosnu i Hercegovinu, organi sigurnosti JNA sustavno su javnost lažno obavještavali o raznim oblicima kriminaliteta koji navodno, preko ovog mosta, iz Republike Hrvatske dolaze na područje općine Bosanski Samac. JNA je stalno promatrala most, kao i gravitirajući mu prostor u Republici Hrvatskoj. U srediste pozornosti, u okviru ukupne svoje aktivnosti, JNA je stavila i Policijsku postaju u ovoj općini, poduzimajući akcije kojima bi je razbila i onemogućila joj djelovanje. Ta je aktivnost kulminirala kada je, prema naredbi JNA i SDS-a, najveći broj pripadnika pričuvne policije srpske nacionalnosti napustio redovne policijske sastave.

Potkraj studenoga 1991. godine JNA počinje s organiziranim diverzijama podmetanja eksplozivnih naprava u različite objekte. Od 29. studenoga 1991. godine do 1. travnja 1992. godine JNA je na području općine Bosanski Samac upriličila dvadeset i tri diverzije, poglavito u užem prigradskom pojasu, ali i u samom gradu. Rušili su dalekovodne stupove, atomsko skloniste u “Hrana-produktu”, most na rijeci Savi, prugu Bosanski Samac – Sarajevo, privatne objekte u vlasništvu Hrvata, itd. Naknadno je utvrđeno da su se medu diverzantima JNA najčešće nalazili Fadil Topčagić, zvan Brada, iz Bosanskog Šamca, Goran Đorđić, sin Dimitrijev, iz Bosanskog Šamca, Jasmin Kapetanović, zvan Cabasko, iz Bosanskog Šamca, Pero Čeliković, zvan Crni, rođen u Brvniku, stalno nastanjen u Vukovaru i Miloš Bogdanović, sin Jocin, iz sela Tisina. Ovim je diverzijama JNA nastojala postići nekoliko ciljeva. Prvo se željelo postići nepovjerenje građana u mogućnost da legalna civilna policija može osigurati red i mir u općini, te stvoriti, metodom zastrašivanja, panike i kaosa, uvjerenje o potrebi prisutnosti i angažiranja JNA. Civilna policija dovođena je na taj način u poziciju da se bavi, prije svega, diverzijama. Tako se iscrpljuje i usko usmjeruje u svom radu, a zbog objektivne nemogućnosti da razjasni diverzantske slučajeve, predstavlja se, u općem dojmu, kao apsolutno nemoćna.

U daljnjoj svojoj aktivnosti JNA izvodi patrole Vojne policije na značajnije prometnice i uspostavlja kontrolne točke u Srpskoj Tišini, Obudovcu, Gornjoj Slatini, a kasnije i Gornjoj Crkvini, nadzirući sve prilazne putove u općini. U srpskim selima organizirane su kontrole ulaska u sela, noću, s vojnom stražom. Istodobno su društveni objekti u tim selima pretvoreni u vojna skladišta. U njih je dovožena od JNA preuzeta vojna oprema i naoružanje. Na određenim mjestima kopani su rovovi i postavljana topnička oruđa. U sela Obudovac i Kruškovo Polje JNA je dovezla i smjestila tenkovske jedinice.

Hrvatski narod je u svojim selima upriličio dežurstva, da bi preduhitrio napad agresora. Ljudi su učestalo ilegalno kupovali pješadijsko naoružanje, kako bi se koliko-toliko mogli suprotstaviti napadima. U prosincu 1991. godine SDS u Bosanskom Samcu organizira izbornu Srpsku skupštinu te proglašava “Srpsku opštinu Samac”.

Predsjedništvo i vlada Bosne i Hercegovine u Sarajevu, 8. travnja 1992. godine donijeli su odluku o ustroju Teritorijalne obrane Bosne i Hercegovine. Narednih dana, 13.4.1992., predsjednik SDS-a općine Bosanski Samac, dr. Blagoje Simić, priopćio je hrvatskim i muslimanskim čelnicima ove općine da je srpsko rukovodstvo donijelo odluku o početku rada “Srpske opštine Šamac”. On je tom prigodom odredio i granice te zamišljene “opštine” i njeno sjedište. Ovaj velikosrbin je tada Hrvatima i Muslimanima dao rok od sedam dana da isele iz svojih kuca i s prostora općine Bosanski Šamac, izuzevši selo Prud, dio Grebnica, Bazika i Domaljevca. Praktično je uputio ultimatum da se oko jedanaest tisuća Hrvata i Muslimana iseli iz svojih domova, kao da to i nije njihovo vlasništvo, kao da tu nikada prije nisu živjeli. To je značilo da ce agresija na ovu općinu ubrzo početi.

Zapovjedništvo novoosnovane Teritorijalne obrane općine Bosanski Samac, na čelu s Markom Božanovićem, počelo je 15. travnja 1992., na osnovi dragovoljnosti, ustroj obrambenih postrojbi u hrvatskim selima i u samom gradu. Noću između 16. i 17. travnja 1992. godine JNA i njezini rezervni sastavi dobrovoljačkih odreda, posebice četvrtog, te paravojna postrojba “Šešeljevaca”, zvanih “Sivi vukovi”, koja je nešto ranije došla iz Srbije, napali su Bosanski Šamac, uskoro ga okupiravši.

Dakle, 17. travnja 1992. godine počelo je stradanje Hrvata i Muslimana u ovoj općini, počela su masovna ubojstva, racije, uhićenja i interniranja u logor kojega su četnici osnovali u Bosanskom Samcu. Počelo je fizičko istjerivanje ova dva naroda, kao i pljačka njihove imovine.

Četnički logor u Bosanskom Šamcu bio je načinjen od većeg broja objekata u samom gradu (skladišta bivšeg štaba TO, zgrada SUP-a, zgrada osnovne škole, zgrada srednjoškolskog centra, društveni objekti u selu gornja Crkvina te okupirano selo Zasavica). Od 17. travnja 1992. do 15. lipnja 1993. godine u ovom logoru bilo je zatočeno više od tisuću Hrvata i Muslimana. Dio logoraša je odvojen u druge logore i zatvore JNA u Bosni i Hercegovini i Srbiji, u Pelagićevo, Brčko, Batkoviće, Bijeljinu, Ugljevik, Batajnicu, Zemun, Sremsku Mitrovicu itd.

Nakon okupacije, na katolički Uskrs, 19. travnja 1992. godine, Srbi su nastavili okupirati druge dijelove općine. Hrvatski narod iz sela Gornji Hasić, Donji Hasić, Hrvatska Tišina, Novo Selo i Grebnice napuštao je svoje domove, spašavajući goli život. Prognanička kolona se kretala cestom kroz Hrvatsku Tišinu i Novo Selo. Srbi su čitavo vrijeme granatirali tu cestu. Poginulo je više žena i starijih osoba, a mnogi su ranjeni.

Neprekidno su iz višecjevnih bacača raketirana hrvatska sela Grebnice, Bazik i Domaljevac. Tenkovi JNA, s puta Bosanski Šamac – Orašje, granatama su iz neposredne blizine rušili i palili hrvatske kuće u selu Grebnice, zaselak Odmut. Neprijateljsku vojsku hrvatski su branitelji zaustavili na cesti Grebnice – Donja Slatina, gdje se narednih dana uspostavila crta obrane.

1. Opći uvjeti u četničkom logoru u Bosanskom Šamcu
Hrvatsko i muslimansko pučanstvo koje pred naletom srpskih zločinaca nije moglo izbjeći na slobodna područja, srpska vojska i milicija prikupila je u sabirne centre, nakon čega je kategorizirano i zatočeno u logore. Uslijedila je pljačka i uništavanje njihove imovine, srpskom logikom da ti ljudi jednostavno vise tu ne postoje, da ono sto je bilo njihovo, po barbarsko-srpskom zakonu pripada sada njima, kao ratni plijen.

Mučenja Hrvata i Muslimana i iživljavanja razularenih četnika nad njima u logoru u Bosanskom Samcu, bila su takva da su fašistički logori u prethodnom ratu u usporedbi s ovim – bili vise nego pristojni.

Na osnovi osobnih zapažanja kao i izjava tisuću logoraša koji su u ovom logoru bili zatočeni, nepobitno je:

– Logoraši su iscrpljivani, mučeni i sustavno ubijani glađu. Dnevno je dobivan samo jedan obrok.

– Liječnička pomoć zatočenicima uopće nije pružana, niti su im davani bilo kakvi lijekovi. U bolnicu su, zbog liječničke pomoći, za čitavo vrijeme postojanja logora, primljena svega tri zatočenika, koji su nakon tjelesnog zlostavljanja bili u smrtnoj opasnosti, a srpskim kolovođama je, iz određenih razloga, bilo tada u interesu da ih zadrže žive.

– Higijenski uvjeti su bili ispod svake ljudske razine. Zatočenici su ležali na golom betonu (štab TO i garaže SUP-a), ili na parketu (osnovna i srednja škola), a s jednim pokrivačem pokrivala su se dva zatočenika. Zatočenici se uopće nisu kupali, a najčešće niti umivali, jer u logoru nije bilo tekuće vode. Donje rublje nisu presvlačili, izuzevši koju rijetku pojedinačnu prigodu preko veze ili potplaćivanjem. Sanitarni čvorovi u logoru, radi nedostatka vode, nisu radili, te su zatočenici u nužnike izvođeni jednom ili dvaput dnevno. Noću je izlazak u nužnike bio zabranjen te su ljudi fiziološke potrebe bili primorani obavljati u prostorijama gdje su boravili.

– U takvim uvjetima, u skladištima Teritorijalne obrane, zatočenici su bili zaraženi ušima. Stoga, a i da bi se iživljavao, jedan od upravnika logora, Milan Jekić, naredio je da se svi logoraši ošišaju.

Sve prostorije u kojima su boravili logoraši bile su prepune zatočenika, tako da se u njima nije moglo sjediti, a o ležanju da se i ne govori. Na prostorijama su bila zatvorena vrata i svi prozori, pa se unutra, uslijed zagušljivosti, nije moglo disati, posebice u ljetnom razdoblju. Od ovog prostornog “standarda” izuzete su bile jedino dvije samice u zgradi SUP-a; u njima su, prema srpskim kriterijima, čuvani najopasniji zatočenici, tako da je ta prostorija, veličine dva puta jedan metar bila jedina “komforna” u odnosu na druge.

– Noću u logoru nije bilo nikakva svjetla, tako da su logoraši živjeli u uvjetima katakombi.

– Zatočenici nisu smjeli međusobno komunicirati. Razgovaralo se najčešće mimikom.

– Nisu smjeli gledati srpske vojnike i srpske milicionare, nego je, prilikom njihovog boravka u prostoriji, glava morala biti oborena, a pogled zatočenika usmjeren u vlastita stopala.

– Obraćanje srpskim vojnicima i milicionarima bilo je zabranjeno, a ukoliko je do toga i dolazilo, morali su biti oslovljavani “gospodine, srpski vojnice”.

– Logoraši su u ovom logoru svakodnevno, tjelesno zlostavljani najsvirepijim metodama. Udarani su raznim predmetima, ubijani vatrenim oružjima, noževima, tjerani da udaraju glavom o zid, da skaču s određene visine na glavu, da se međusobno mlate i slično. Mnogima su vađeni zdravi zubi, a kao sredstvo služila su željezna kliješta, puška ili sto slično. Posebice je u tome prednjačio “srpski Mengele”, Slavko Trifunovic, milicionar iz Obudovca. On je povađene zube logoraša odlagao u staklenu posudu da ih sačuva kao trofeje.

– Samo jedne večeri, 7. svibnja 1992. godine, u odjeljenju logora u Gornjoj Crkvini iz vatrenog je oružja strijeljano šesnaest ljudi.

– U logoru, kao i izvan njega, sustavno su silovane žene i djevojke hrvatske i muslimanske nacionalnosti; Srbima je i to bila metoda “etničkog čišćenja”.

– Muškarci i žene iz logora odvođeni su na prinudni rad, na područja općine Bosanski Samac i okupirane općine Odžak. Tako je veći broj logoraša smrtno stradao, prilikom prisilnog kopanja četničkih rovova na bojišnici. Pri radu, zatočenike su i tjelesno i duševno zlostavljali njihovi stražari i drugi srpski vojnici.

– Muškarce, zatočenike, Srbi su u logoru tjerali na međusobne seksualne odnose koje su morali izvoditi pred ostalim zatočenicima i nazočnim Srbima.

– U prostorijama logora zatočenici su tjerani da u koru neprestano pjevaju četničke pjesme. Za to vrijeme, najčešće, pojedinci su izvođeni izvan prostorija u kojima su boravili i premlaćivani. Pjevanje pjesama je, između ostalog, služilo da bi prikrilo jauke i krike mučenih. Zatočenici su najčešće morali pjevati: “Od Topole pa do Ravne gore”, “Oj, vojvodo Sinđeliću”, “Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala” itd.

– U tijeku rata, u logoru, a posebice u zatvoru JNA u Pelagićevu, ubijani su ratni zarobljenici, pripadnici HVO-a, zarobljeni na bojišnici.

– Međunarodni Crveni križ nikada nije posjetio logor u Bosanskom Samcu, tako da su četnički mučitelji i koljači bez ikakvog i najmanjeg ograničenja činili sva ova zvjerstva.

– Predstavnici tzv. “Srpskog crvenog krsta” bili su u potpunosti upoznati sa svim zvjerstvima u logoru, kao i uvjetima u kojima su logoraši držani, međutim – nisu ništa poduzimali da bi pomogli zatočenicima.

2. Ubijanje civila na okupiranom dijelu općine, interniranje u logor, pljačka imovine
Nakon okupacije Bosanskog Samca, 17. travnja 1992. godine, srpske okupacijske vlasti organizirale su masovna uhićenja Hrvata i Muslimana, većinom muškaraca. Ljudi su privođeni s ulice, a potom i iz svojih domova. Hvatali su ih i izvan grada, najviše na magistralnoj cesti Bosanski Šamac – Modriča, posebice u selu Gornja Crkvina.

Pored uhićenja, u narednim danima okupacije, na širem prostoru općine, srpska vojska, srpska milicija i paravojne četničke postrojbe iz Srbije ubile su veći broj civila,  Posebice okrutne zločine počinili su u selima Novo Selo, Hrvatska Tišina, Donji Hasić, a naročito zvjerska ubojstva u selu Kornica.

a) Nepotpun popis civila koje su pripadnici srpskih postrojbi, pobili na okupiranom području općine Bosanski Samac:

1. Slavko Dzebic, sin Ivin, roden 1966. g., iz Bosanskog Samca, ubijen 17.4.1992. ispred obiteljske kuce;
2. Ilija Vuckovic, sin Durin, roden 1938. g., iz Bosanskog Samca, ubijen 17.4.1992. u Ulici marsala Tita u Bosanskom Samcu;
3. Franjo Karalic, sin Durin, roden 1941. g., iz Hrvatske Tisine, ubijen 19.4.1992. u Novom Selu;
4. Pero Galic, sin Marijanov, iz Hrvatske Tisine, ubijen 19.4.1992. u Novom Selu;
5. Marijan Stazic, sin Ivin, roden 1944. g., iz Hrvatske Tisine, ubijen 19.4.1992. u Novom Selu;
6. Mila Petricevic, rodena 1945. g., iz Hrvatske Tisine, ubijena 19.4.1992. u Novom Selu;
7. Pero Petricevic, zvan Cup, roden 1943. g., iz Hrvatske Tisine, ubijen 19.4.1992. u Novom Selu;
8. Pero Domic, sin Mikin, roden 1964. g., iz Hrvatske Tisine, ubijen 19.4.1992. u Novom Selu;
9. Niko Tomic, sin Jurin, roden 1926. g., iz Hrvatske Tisine, ubijen 19.4.1992. u Novom Selu;
10. Ivo Tomic, sin Ivin, roden 1943. g. iz Hrvatske Tisine, ubijen 19.4.1992. u Novom Selu;
11. Mato Karalaic, sin Antin, roden 1924. g., iz Hrvatske Tisine, ubijen 19.4.1992. pred svojom kucom;
12. Mijo Lubina, sin Jozin, roden 1945. g., iz Donjeg Hasica, ubijen 26.4.1992. u Donjem Hasicu;
13. Kata Lubina, rodena Milkic , rodena 1919. g., iz Donjeg Hasica, ubijena 26.4.1992. u Donjem Hasicu;
14. Tvrtko Majstorovic, roden 1928. g., iz Kornice ubijen 10.5. 1992. u Kornici;
15. Anda Majstorovic, kci Matina, rodena 1930. g., iz Kornice, ubijena 10.5.1992. u Kornici;
16. Ana Maric, rodena 1930. g., ubijena 10.5.1992. u Kornici;
17. Antun Mamuzic, sin Dure, roden 1928. g., iz Kornice, ubijen 10.5.1992. u Kornici;
18. Ivo Stazic, roden 1942. g., iz Kornice, ubijen 10.5.1992. u Kornici;
19. Mato Majstorovic, sin Tomin, roden 1959. g., iz Kornice, ubijen 10.5.1992. u Kornici;
20. Aladin Jakupovic, sin Irfanov, roden 1954. g., iz Bosanskog Samca, ubijen 15.5.1992. u Obudovcu;
21. Ivo Samardzic, sin Nikin, iz Novog Sela, ubijen neutvrdenog dana u Novom Selu;
22. Joso Nedic, sin Markov, iz Novog Sela, ubijen neutvrdenog dana u Novom Selu;
23. Ruza Šušak, rodena 1910. g., iz Kornice, ubijena 24.6.1992. u Kornici;
24. Marko Šušak, sin Vinkov, roden 1930. g., iz Kornice, ubijen 24.6.1992. u Kornici;
25. Marko Markotic, roden 1908. g., u Kopanicama, ubijen 24.6.1992. u Kornici;
26. Marta Markotic, kci Markova, rodena 1930. g. iz Kornice, ubijena 24.6.1992. u Kornici;
27. Ismet Smajic, zvan Isko, roden 1954. g., iz Bosanskog Samca, ubijen neutvrdenog dana u Bosanskom Samcu;
28. Ruza Zubak, iz Srednje Slatine, ubijena neutvrdenog dana u Srednjoj Slatini;
29. Nusret Kapetanovic, zvan Saraf, roden 1951. g., iz Bosanskog Samca, ubijen neutvrdenog dana u Batkusi.

b) Imena Hrvata i Muslimana ubijenih u logoru u Bosanskom Šamcu te i u drugim logorima:

1. Anto Brandic, zvan Dikan, sin Matin, roden 1946. g., iz Donjeg Hasica, ubijen 26.4.1992.;
2. Jozo Antunovic, sin Markov, roden 1960. g., iz Gornjeg Hasica, ubijen 7.5.1992.;
3. Luka Gregurevic, sin Markov, roden 1955. g. iz Domaljevca, ubijen 7.5.1992.;
4. Josip Orsolic, sin Pejin, roden 1948. g., iz Domaljevca, ubijen 7.5.1992.;
5. Niko Brandic, sin Ivin, roden 1957. g., iz Donjeg Hasica, ubijen 7.5.1992.;
6. Luka Blazanovic, sin Durin, roden 1954. g., iz Donjeg Hasica, ubijen 7.5.1992.;
7. Ivo Tuzlak, sin Matin, roden 1951. g., iz Grebnica, ubijen 7.5. 1992.;
8. Ivan Agatic, sin Antin, iz Tursinovca, ubijen 7.5.1992.;
9. Ilija Matic, iz Babine Grede, ubijen 7.5.1992.;
10. Sead Hurtic, sin Smailov, roden 1963. g., iz Bosanskog Samca, ubijen 7.5.1992.;
11. Sedam osoba iz Teslica, Gracanice i drugih mjesta BiH, ubijeni 7.5.1992.;
12. Marijan Pejic, sin Tadijin, roden 1952. g., iz Gornjeg Hasica, ubijen neutvrdenog dana 1992.;
13. Marko Evic, sin Antin, roden 1949. g., iz Donjeg Hasica, ubijen 7.6.1992.;
14. Bartol Kljaic, sin Martinov, roden 1950. g., iz Gornjeg Hasica, ubijen 7.6.1992.;
15. Ruzmir Hodzic, zvan Suma, sin Zaimov, roden 1950. g., ubijen neutvrdenog dana 1992.;
16. Ivo Bartolovic, sin Nikin, roden 1925. g., iz Hrvatske Tisine, ubijen neutvrdenog dana 1992.;
17. Pavo Catic, iz Srednje Slatine, ubijen neutvrdenog dana 1992.;
18. Marko Bozic, iz Srednje Slatine, ubijen neutvrdenog dana 1992.;
19. Ilija Evic, roden 1959. g., iz Grebnica, ubijen neutvrdenog dana 1992.;
20. Anto Brandic, zvan Antesa, sin Matin, roden 1940. g., iz Donjeg Hasica, ubijen 29.7.1992.;
21. Husein Mustafic, sin Fetisin, roden 1950. g., iz Bosanskog Samca, ubijen 28.10.1992.;
22. Ahmet Vukovic, sin Omerov, roden 1942. g., iz Bosanskog Samca, ubijen 28.10.1992.;
23. Fadil Sabanovic, sin Sukrijin, roden 1954. g., iz Bosanskog Samca, ubijen neutvrdenog dana 1992.;
24. Faruk Mulisic, roden 1963. g., iz Bosanskog Samca, ubijen neutvrdenog dana 1992.;

c) Imena osoba s područja općine Bosanski Šamac koje su poginule kopajući pod prinudom rovove za Srbe:
1. Ivica Pavic, sin Tadin, roden 1956. g., iz Bosanskog Samca, poginuo neutvrdenog dana 1992.;
2. Agoj Simnica, sin Ramadanov, roden 1966. g., iz Bosanskog Samca, poginuo neutvrdenog dana 1992.;
3. Dzevad Nurkic, sin Galibov, iz Bosanskog Samca, poginuo neutvrdenog dana 1992.
4. Milenko Petricevic, sin Matin, iz Hrvatske Tisine, poginuo neutvrdenog dana 1992.;
5. Kemal Ibralic, sin Smailov, roden 1956. g., iz Bosanskog Samca, poginuo neutvrdenog dana 1993. godine.

Kada se analiziraju događanja u četničkom logoru u Bosanskom Šamcu, posebice se valja osvrnuti na njegovo odjeljenje u okupiranom hrvatskom selu Zasavica. To je čitavo selo bilo pretvoreno u odjeljenje logora Bosanski Samac. Imalo je status “izolacije”, a tu su bile zatočene žene s djecom, te starije osobe hrvatske i muslimanske narodnosti. Zatočenici su bili raspoređivani na radne obveze, unutar logora, i izvan njega. Primjerice, u ovom odjeljenju masovno se klala stoka, pokupljena iz okupiranih hrvatskih sela, a meso je korišteno za ishranu četničke vojske. Veći dio ove stoke je odvožen za Srbiju i na druge srpske prostore. U ovo odjeljenje logora je tijekom okupacije bilo internirano nekoliko stotina osoba.

Nakon okupacije većeg dijela općine Bosanski Šamac, srpske okupacijske vlasti, pljačkaju hrvatsku i muslimansku imovinu. Odvožena su osobna i teretna vozila, poljoprivredni strojevi, tehnička roba, namještaj, odjevni predmeti itd. Pljačkali su dojučerašnji susjedi protjeranih Hrvata i Muslimana, a znatan dio opljačkane imovine odvezen je u Srbiju. Na okupiranom dijelu općine Bosanski Samac gotovo je opljačkana cjelokupna imovina oko četiri tisuće domaćinstava, čiji su vlasnici bili Hrvati i Muslimani, u vrijednosti od nekoliko desetina milijardi njemačkih maraka. Opljačkana imovina i sredstva koja su prije rata bila u državnoj i društvenoj svojini približno su iste vrijednosti. Veliki broj hrvatskih gospodarskih objekata i kuca na okupiranom dijelu četnici su potpuno uništili. Najčešće su kuće zapaljene ili su rušene tenkovskim granatama iz neposredne blizine. Takvih zlodjela je najviše bilo u okupiranim selima Novo Selo, Srednja Slatina, Donji Hasić, Prud i Grebnice.

3. Uništavanje vjerskih i društveno-kulturnih objekata na okupiranom dijelu općine
Pripadnici četničkih postrojbi, po nalogu svojih voda, a sa svrhom potpunog zatiranja postojanja Hrvata i Muslimana na prostoru općine Bosanski Šamac, uništavali su vjerske i društveno-kulturne objekte. Najdrastičniji cin ove vrste je do temelja srušena župna katolička crkva u Bosanskom Samcu. Desetljećima je stajala točno naspram pravoslavne crkve. Crkvena dvorišta ove dvije crkve i ove dvije religije, dijelila je tijekom povijesti samo ulica. Katoličku crkvu srušili su četnici, a na mjestu gdje se nalazila srpske su vlasti napravile parking. Župna kuca, koja je bila pored crkve, pretvorena je u dječji vrtić. Od nje su srpski ideolozi napravili “vaspitno-obrazovnu ustanovu” namijenjenu srpskoj deci koja ce, vjerojatno, tu slušati srpsku povijest i učiti o svetom Savi i Draži Mihailoviću.

Na isti način srušena je i džamija, u samom središtu grada, a prostor je pretvoren u običnu livadu. U svim su okupiranim hrvatskim selima porušene katoličke crkve te drugi vjerski objekti. Srpski agresor je također devastirao ili potpuno uništio veći broj kulturnih, društvenih i sportskih objekata u hrvatskim selima. U travnju 1992. g. u hrvatskom selu Tišina agresor je zapalio društveni dom, a nešto kasnije jednako je postupio i u selu Grebnice. Također i u drugim hrvatskim selima ovakvi i slični objekti su u većoj mjeri oštećeni.

4. Etničko čišćenje Hrvata i Muslimana s područja općine Bosanski Šamac
Sve Hrvate i Muslimane, koji su se prilikom okupacije zatekli u svojim domovima, srpske okupacijske vlasti su uhitile, a nakon toga, posredstvom svoje Komisije za etničko čišćenje, razmijenile za svoje zarobljene vojnike, posebice s područja općine Odžak i Orašje. Većina hrvatskog naroda s okupiranog dijela općine je pred naletom okupatorske vojske uspjela izbjeći na slobodni hrvatski teritorij. Na različite načine agresor je s područja općine Bosanski Šamac protjerao oko devet tisuća Hrvata, dvije tisuće Muslimana i oko dvije tisuće pripadnika ostalih naroda i narodnosti. Etničko čišćenje koje su provele srpske vlasti je, prema primijenjenom modelu i korištenim metodama, jedinstven primjer u novijoj svjetskoj povijesti. Metoda organiziranog etničkog čišćenja, u ovoj općini dovršen je 15. 06. 1993.g.. Tada je iz općine protjerana posljednja velika skupina Hrvata i Muslimana. Protjerani se ljudi, nadaju da genocidni cin srpskih vlasti ima samo trenutno trajanje te da ce vrlo brzo doći vrijeme kada ce se svi prognani vratiti svojim domovima.