BOŠNJACI POD SUNČANIM NEBOM FLORIDE

Florida je 1513. g. bila Španjolski posjed, ali su je izgubili 1763. u ratu sa V. Britanijom, ponovno u ratu 1781.g. vratili pravo na zapadni dio poluotoka, ali su je morali  1819.godine (nakon Američko- britanskog  rata 1812- 1814.) ustupiti Sjedinjenim državama.

Ovih aprilskih dana, i mene, kao mnoge američke građane iz sjevernih krajeva, put je vodio iz hladnog i snježnog Vermonta, od Zelenih planina (Green mountain) još pokrivenih debelim snježnim pokrivačem, pod toplo podneblje Floride, na vrele  nepregledne pješčane plaže Clearwatera i St. Petersburga. Kako neki kažu, od sklijaških staza do sunčanih plaža!

Bošnjačka zajednica Pinellas Park na Floridi

 Na Floridi već dugo postoji nekoliko bosanskih centara i bošnjačkih zajednica. Jedan od njih je u Clearwateru. Moj fokus je na Islamskoj zajednici “Tampa Bay” u Pinellas Parku, koju sam posjetio zadnjih dana marta i prvih dana aprila ove godine.

Islamski Bošnjački centar – kao Zajednica Bošnjaka Tampa Bey – Bosanski mesdžid postoji i djeluje od 2006. godine. Nalazi se u gradu Pinellas Park na zapadnoj obali Floride na adresi  9400 67^th St. Pinellas Park , Fl 33782. Kontakt tel. 727 546 3162. Allahova milost i pomoć su sa ovim džematom. Na tom području  živi oko 3 miliona stanovnika, od čega oko 7.000 Bošnjaka, koji su se u pretežnom broju ovdje doselili tokom 1993. godine.

Džemat u Pinellas Parku  je najjužniji džemat američkog kontinenta. U njemu aktivno djeluje oko 240 redovnih članova. Instituciono, pravno i duhovno povezan je sa Islamskom zajednicom BiH. Kao i drugi bošnjački džemati i ovaj je imao za cilj da okupi i organizuje prispjele Bošnjake, kako ne bi zaboravili svoju vjeru, kulturu i tradiciju. Džemat je do 2008.godine djelovao u iznajmljenim prostorijama, a tada je beskamatnim kreditom na 5 godina kupljen i za samo godinu adaptiran, priveden namjeni i službeno otvoren prikladan objekat na izuzetno povoljnoj lokaciji.Od samog početka dužnost imama u mesdžidu je volonterski obavljao Srebrenčanin Jasmin ef. Latifović, koji je 2013.g. odlukom skupštine džemata zaposlen u punom radnom vremenu.

Iste godine džemat je bio domaćin 18-tih Susreta Bošnjaka Sjeverne Amerike, čime su stvoreni uslovi da se kreditne obaveze za objekat potpuno otplate i objekat pređe u potpuno vlasništvo džemata. U okviru 18. Susreta održan  je Bošnjački festival folklora, sevdaha, ilahija i kasida. I na tome se nije stalo. Početkom 2014.g. džemat je kupio i stavio u funkciju mezarje, u kojem je do sada ukopano preko 30 umrlih Bošnjaka, od kojih su neki obilježeni sa nišanima nabavljenim i dopremljenim iz BiH. Prostor za mezarje je naknadno proširen, a zbog rastućih potreba već par godina se razmišlja o kupovini zemljišta za izgradnju većeg islamskog centra, koji bi zadovoljio sve savremene potrebe ove dinamične bošnjačke zajednice.U tom kontestu planira se izgradnja turbeta /šadrvana, gasulahane i prikladnog prostora za klanjanje džennaza.

Sve ovo se ne bi moglo ostvariti bez velike volje i nesebičnog angažovanja imama Jasmina ef. Latifovića  i Džematskog odbora u sastavu: Danijel Jakupović-predsjednik, Semir Hamzić- sekretar, Bemir- blagajnik, i  članova odbora : Mirnesa Karića, Emira Slijepčevića, Idriza Karića, Sameda Jusufovića, Timura Ljubunčića.

“Služenje je jedna od najznačajnijih obaveza ljudskog bića!” Većina aktivnosti u ovom džematu izvršena  je volonterskim radom članova i džematlija, koji su doprinjeli ne samo radom već i novčanim prilozima. Ja i moji Dubičani smo posebno ponosni na ogroman doprinos koji ovom džematu daje njegov dojučerašnji predsjednik g. Danijel Jakupović, iz poznate dubičke porodice Jakupović, koju krasi poseban imidž koji su stvarali i branili Danijelov djed Ramadan  i majka Nevza, a u životu i radu dodatno  obogatili Danijelovi roditelji- otac Faruk i majka Vesna. A Danijel je mnogo više nego uspješan produžetak zdrave loze Jakupović.

Posebno treba naglasiti da džemat u Pinellas Parku nije samo mjesto gdje se obavljaju vjerski obredi, već se aktivno radi na povezivanju i socijalnom razvitku svih džematlija, a posebno mladih. U medžlisu se redovno obavljaju svi namazi, džuma namaz, sedmični medžlis-zikr, četvrtkom drže predavanja, sedmična druženja, teravih namazi i iftari za ramazan, mevludi, te prikladni programi svih mubarek noći odgojnog i obrazovnog karaktera. Vikendom se  održava mektebska nastava, predavanja i kursevi sufare i Kur’ana za djecu i odrasle. U zajednici djeluje i omladinska grupa, koja ima i svog predstavnika u Džematskom odboru. Kao dio omladinske grupe djeluje i hor ilahija i kasida „Svjetlost“, koji je ostvario zavidne rezultate u brojnim nastupima.

U džematu se redovno održavaju zajednička druženja, večere, iftari. Organizuju se seminari, izleti, bajramske i druge svečanosti, posjete drugim džematima, te nogometni turniri i sportska takmičenja. Vode se humanitarne akcije, pomaže pri odlasku na hadždž, sklapaju brakovi u skladu sa propisima naše vjere Islama i zakonima Floride , te organizuju dženze i ukopi. Džemat je i mjesto u kome se brane vjerska prava i  slobode svih građana.

Noć želja u mesdžidu Pinellas Park

 Na poziv mog sugrađanina Dubičanca Faruka Jakupovića 30. marta posjetili smo bosanski mesdžid u Pinellas Parku, u prvoj od četiri mubarek noći – Lejletu-R- Regaib, koju zovemo “Noć želja”. Noć nade i ibadeta. To je prva od tri odabrane noći koje najvaljuju dolazak najdražeg našeg musafira, u svim sredinama gdje žive muslimani, mjeseca Ramazana. To je odabrani trenutak u kojem se ispunjavaju naše želje, molbe i nadanja. U toj noći se potvrđuje Allahova milost prema čovjeku.  Posebnom dovom upućuje se molba uzvišenom Allahu, koja povezuje  Stvoritelja i Njegova stvorenja.

Tog dana, te noći ibadeta, u obavljanju vjerskih obreda imama  Jasmina ef. Latifovića zamjenio je sarajlija Abdul Kadir, jer je glavni imam sa grupom bosanskih vjernika ovog džemata bio je u posjeti Atlanti, gdje je prisustvovao otvorenju još jednog značajnog islamskog objekta, Islamskog centra Lawrenceville.

Noć želja je noć pojačanog ibadeta. A nedvojbena želja većine nas je da uradimo  i naučimo više i budemo bolji nego smo bili juče. Nakon akšam i jacijskog namaza, i ja sam, kao mnogi od nas, Allahu dž. uputio jednu moju osobnu molbu  i izrazio jednu našu zajedničku želju. Ova druga zajednička bila je da nam čuva i sačuva našu Bosnu i Hercegovinu, kao zajednicu svih njenih naroda i građana.

A te noći, već sat ranije, pred Bosanski mesdžid na broju 9400 67^th St. Pinellas Park, Fl 33782 počeli su pristizati islamski vjernici, članovi ove Islamske zajednice.  Parkiraju vozilo na prostranom džamijskom parkingu, zdrave se, upitaju za zdravlje i zauzimaju mjesto za  širokim stolom ispred džamije. Mom saputniku dubičancu Faruku Jakupoviću i meni uskoro se za stolom pridružiše Jasmin iz Srebrenice, Timur iz Sarajeva, Emir Domazet iz Ključa, Muharem iz Dervente, Abdul Kadir i Timur iz Sarajeva, Ramić Ismet iz Prijedora…Najveći broj članova ovog džemata su Srebrenčani. Nakon akšam i jacijskog namaza svi koji nisu žurili kući posjedali su u džamijske društvene prostorije. Djeca su se zabavljala različitim igrama, a žene nam ponudile ćaj, kahvu sa rahat lokum i obilnu zakusku – sir,  suđuk, pite, tortu, kolače… a onda i same zauzele mjesto za susjednim stolovima. Bila je to još jedna prilika da se učvrste tek stečena i steku nova poznanstva u spontanom neformalnom razgovoru sa Jasminom ,Timurom , Emirom, Muharemom, Ismetom i Abdul Kadirom… Posebno me oduševilo saznanje da imam zajedničke poznanike i da sam u nekoj vrsti porodične veze sa Ismetom Ramićem  iz Ćele kod Prijedora. Među prisutnima sam prepoznao dubičkog zeta- gradiščanca Smaila Vojnikovića, koji mi reče da sutradan putuje u Bosansku Gradišku, a posjetiće i Bosansku Dubicu. Većina ovih ljudi prihvatala me je s uvažavanjem, jer su ponosni na mladog Danijela Jakupovića, sina mog dubičkog  prijatelja Faruka, koji već nekoliko mandata sa uspjehom vodi ovaj džemat. Sa velikim zadovoljstvom slušao sam pohvale na račun dervenćanina Muharema, koji je ovom džematu poklonio kombi, a uz njegovu podršku i pomoć džemat je postao vlasnik modernog  autobusa , koji džematlijama omogućuje putovanja i  posjete drugim džematima.

Krajem marta o. g. više džematlija ovog mesdžida putovalo je i u Atlantu gdje su  prisustvovali otvatranju džamije i Bošnjačkog centra “Sabur”  u Laowrenceville  i obilježavanju 20-godišnjice džemata , a nekoliko dana kasnije, na dan 1. aprila prisustvovali su obilježavanju 250-te godišnjice grada St. Louise, kojom prilikom je bosanski Reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović otvorio treću džamiju i Islamski centar “Nur” u St. Louisvile.

Na Bošnjačkom mezarju

 Paralelno sa nastojanjem da obezbjedi vlastiti prostor za druženje i obavljanje vjerskih obreda, džematlije  Pinellas Parka su radile na obezbjeđenju zemljišta za bošnjačko mezarje. Već početkom 2014.g. kupljeno  je zemljište na kome se počelo sa ukopom, a već naredne godine obezbjeđen je i širi prostor na istom lokalitetu. Na tom prostoru već je ukopano tridsetak Bošnjaka. Prilikom obilaska tog prostora ja i moj prijatelj Faruk poklonili smo se našim mrtvima, proučili  Fatihu i poklonili Dovu. Na tom mezarju su ukopana tri naša sugrađanina, Dubičanca: Ramadan-Ramo Krivdić, Čaušević Besima i Nedžad Horozović. Stajali smo dugo pored njihovih mezara i prisjećali se njihovih likova i dobrih dijela sa posebnom tugom u srcu. Posebno je bilo dirljivo sjećanje na dragog Nedžada, mog prvog mladog  dubičkog komšiju, iz Puhala, koji je tragično preminuo 2015-te i nedavno mu je postavljen nišan, dobavljen iz Bosne. Njegovu preranu smrt nikad neće prežaliti otac Muharem, majka Lutvija, koji žive u Largu na Floridi i sestra Majda  koja živi u Zagrebu, ali i mi njegovi znanci i prijatelji koji smo ga poznavali,voljeli  i cijenili. Među svježim mezarima zapazio sam i mezar r. Esada Pohare, oca poznatog borca ABiH Armina Pohare.

San o povratku

 Veliki broj prognanih Bošnjaka, koji žive u Americi, imaju san o povratku u zavičajnu Bosnu. Neki od njih su kupili kuću, stan, kondo ili obezbjedili neki privremeni smještaj, koji nastoje u kraćem vremenu otplatiti, a tada tu imovinu unovčiti i sa stečenom penzijom ili obezbjeđenim beneficijama vratiti se za uvijek u zavičaj. U tom cilju neki su već adaptirali svoje kuće u domovini, ako su ih posjedovali, ili kupili stan u Sarajevu ili nekom drugom većem bh centru. U svakom slučaju, san o povratku nije prisutan samo kod  starijih, već sve veći broj uspješnih mladih nosi se sa takvim idejama. Njihova odluka je rezultat spoznaja kroz koje su uočili sve prednosti i nedostatke života u Americi, u kojem tijelo i duša nesumnjivo postaju robovi američkog kapitalističkog života.

Susreti sa Bošnjačkim familijama

 Svaki put kad boravim na Floridi iskoristim slobodno vrijeme da se susretnem sa svojim prijateljima i poznanicima i posjetim bosanske i bošnjačke familije, koje poznajem, sa kojima sam ranije kontaktirao.

Moj sin Armin i snaha Azra žive u Districtu Clearwater. Za vrijeme mog petnaestodnevnog boravka na Floridi bilo je to mjesto brojnih dragih susreta.

Jedan od prvih, koji nam je došao u posjetu, bio je g. Arapović Senko, sin Hasana i Mensure, koji žive u Belgiji. Senko sa suprugom Samirom i djecom živi u Machesney Park, nedaleko od Chicaga, Ilinois . Uputio se na dalek put da posjeti drage prijatelje.

Svojom posjetom prijatno su nas iznenadili Muharem i Lutvija Horozović, nastanjeni u Largu. Oni su bili moje prve komšije u našoj Dubici.  Kuća do kuće. Naše poznanstvo datira od naših očeva i djedova. Susret sa njima bio je posebno srdačan, a omogućila ga je dubička snaha g. Rabija Bejtović, supruga jednog od sinova r. Reufa Bejtovića, poznatog dubičkog geometra. Muharem je već dobro zagazio u osamdesete godine, a njegova Lutvija je mlađa. Žive od socijale. Ove godine namjeravaju par mjeseci provesti u svojoj kući u Dubici, u naselju Puhalo, koja ih obnovljena sve ove godine čeka prazna. Nedavno su Horozovići izgubili sina Nedžada i upravo ovih dana podigli mu nišan i obilježili godišnjicu smrti.

Posebno smo bili obradovani posjetom dubičke familije Avdić. Žive u Atlanti. Došli su nas posjetiti Muharem Avdić dubičanima poznat kao Hari, njegova supruga, dvije kćerke od 7 i 9 godina, majka Mensura i dajdža Semen. Dugo u noć proveli smo u prijatnom prijateljskom  razgovoru.

U stanu zvorničke familije Avdić kod Ferida, njegove supruge Devlete i sina Nihada osjećao sam se kao kod vlastite kuće. Poznajemo se iz Njemačke, gdje smo u gradu Paderbornu (Nordhein Westfalen) bili prve komšije. Avdići su se po dolasku u SAD prvo nastanili u vrelom podneblju Phoenixa, zatim preselili na sjever u hladnu Sirakuzu, a nakon toga u potrazi za poslom i boljim uslovima života nastanili se u Largu. Ferid je po zanimanju moler, a njegov sin Nihad radi u prodavnici obuće. Do nedavno je s njima živjela Devletina majka, koja je preselila na onaj bolji svijet u 83- trećojh godini života.

Ove godine nisam bio u posjeti kod porodice Jakupović, jer su bili na putu, ali sam se više puta sastao sa mojim dobrim znancem Farukom Jakupovićem, koji je ostao čuvati kuću i brinuti o unučadi. Faruk i Vesna  Jakupović žive u Pinellas Parku. Sa njima je Farukova majka Nevza, poznata dubička apotekarica, sada u penziji. Imaju dva sina, koji sa svojim porodicama žive odvojeno.

 

Rekli su mi da na području Pinellas Parka živi i dubičanac Asmir Ališić – Acko, ali ga nisam imao priliku kontaktirati.

Dubičko sastajalište u Restoranu “Pannera Bread”

 U užem regionu gradova Tampa, Clearwater, St. Petersburg, Largo žive mnogi Bosanci. Među njima je više desetina i dubičkih familija. Prema već ustaljenom trendu Dubičani se sastaju svakog dana od 11 do 12 sati u Restoranu “Panera Bread”. To sam saznao od dubičanka Emine supruge Zlatka Ramića, koju sam slučajno susreo na servisnom pultu trgovine “Publix” u Clearewateru. Naravno, kod “Pannera Bread”  susreću se oni koji su u to vrijeme slobodni. Sakupi se tu njih desetak, a subotom i nedeljom i više. Njihovom sastanku sam prisustvovao dva puta za vrijeme mog boravka. Svako kako dolazi donosi sebi kahvu i sjeda za zajednički stol. Razgovora se o svemu i svačemu. Neizbježna tema je naša Bosna, njeni ljudi, život prije rata, tokom rata i u sadašnjim prilikama. Neki su proteklih godina imali priliku posjetiti Bosansku Dubicu, a većina njih nije. Putovanje je skupo, naročito za brojniju familiju. A svima je trebalo po dolasku u SAD obezbjediti osnovne uslove života. Neki su vremenom kupili kuću, neki stan, pa otplaćuju uz visoke kamate. I auta se kupuju na kredit. Bez auta se ne može i ko ne vozi taj ne radi ili je izložen velikim teškoćama pri odlasku na posao i povratku s posla.

Već pri prvom dolasku imamo sam priliku susresti više svojih Dubičana.  Nekih se nisam mogao sjetiti. Pripadaju mlađim generacijama ili su se promjenili. Više sati u prijatnom razgovoru proveo sam sa Čustić Atkom, koji je kao i ja penzioner, Hamulić Hazimom iz dubičkog naselja Leptihor, Zlatkom Ramićem sinom Meše – poznatog majstora TI “Knežopoljka” koji je u Dubicu došao iz Dervente, Emirom Seferovićem…Drugom susretu, pored već pomenutih, prisustvovao je moj dobar znanac Muharem Avdić – Hari sa svojim dajdžom Semenom… Ovim susretima redovno prisustvuju i drugi građani bivše Jugoslavije. Zanimljivi sugovornici bili su Avdić Hasan iz Gradiške i neki makedonac Remzi iz Skoplja.

Jedno od poznatih mjesta gdje se sastaju Bosanci je i Restoran “Adriatic Café” u vlastništvu jednog Hrvata iz Jajca. Tu se mogu pojesti dobri bosanski ćevapi, a porcije su mala sa 5 i velika sa 10 ćevapa. Prilikom jednog posjeta sa sinom i snahom mjesto za stolom ponudio nam je čovjek koji je sjedio sam za stolom. Rekao je da se zove Babača Senad i da je iz dubičkog naselja Leptihor.  Žena mu je iz Bihaća. Namjeravaju se vratiti u Dubicu čim im se ispune neki uslovi. Nedavno su kešom kupili namješten triler u kojem će provesti  par godina, a pred polazak ga prodati. U Dubici su kupili nešto zemlje u samom centru grada. Dok smo razgovarali sa Senadom, primjetili smo da nas sa suprotne strane terase lokala promatra prosjed čovjek srednjih godina. Moji domaćini su u njemu prepoznali mog komšiju Murisa Mašića. U istom trenutku je i on prepoznao nas. Pozdravili smo se i nastavili razgovor. Rekao je da živi u Clearwateru sa ženom Višnjom. Ima dvoje djece.Njegova majka Murisa zimuje u Holandiji, a preko ljeta boravi u porodičnoj kući u Dubici.

.Uspješni Bošnjaci Floride

 Bezbroj je primjera o uspjehu Bošnjaka u Americi, naročito mladih. Ovom prilikom želim predstaviti samo jednog. Sasvim slučajno susrero sam ga u Wells Fargo banci na Customer Servisu, na adresi 2580 N. McMullen Booth Rd u Clearwateru, na Floridi. Zove se Ajdin Julardžija. Mislim da je rodom iz Travnika, u kojem nije bio od rođenja. Roditelji su mu iz Banja Luke. U SAD je stekao visoko obrazovanje. Veoma je mlad, šarmantan i inteligentan. Ima ozbiljnu vezu sa bosankom i uskoro planira tu vezu trajno ozvaničiti. U njemu Bosna živi i zrači svojim punim sjajem. Budite sigurni da svojim dopadljivim imidžom, iz kojeg zrači vedrina raspoloženje i optimizam, svoju Bosnu, koji ponosno nosi u srcu, dostojno predstavlja pri svakom svom poslovnom susretu. U to sam se imamo prilike uvjeriti.

Apelujem na sviju vas koji niste bili na Floiridi, da je posjetite ako vam se ukaže prilika. Za razliku od nas koji ponekad uspjevamo doći na obale Floride, provesti nekoliko ugodnih dana na nepreglednim pješčanim sunčanim plažama Clearwatera, Tampe, St. Petersburga…, punim plućima osjetiti draž života, oni koji trajno žive na Florid i svaki dan izlaze iz svojih kuća i domova u kratkim pantalonama i majici, zapljusnuti mirisnom nurom okeana i umivani toplim sunčevim zrakama, vjerovatno i nisu svjesni da im je dragi Bog podario da ovozemaljski život žive u predgrađu raja.