“Metkom pogođen u glavu, ostao je ležati bez glasa”Sabahudin Gršić, 16 godina

Obitelj Gršić živjela je u vukovarskom naselju Slavija u Ulici Stjepana Radića na kućnom broju 12. Otac Alija i majka Hana radili su na Vupikovom poljoprivrednom dobru Ovčara, gdje su prije preseljenja živjeli.

Prvog sina, Sabahudina, dobili su 5. travnja 1975. godine u vukovarskoj bolnici, dok im se mlađi sin Jasmin rodio tri godine kasnije. Proporcionalno s visinom i srce je imao veliko i neiskvareno. S tom je željom nekoliko puta dolazio na obližnje položaje kako bi se dragovoljno priključio, no zbog svojih tek šesnaest godina uspio je tek držati stražu.Sabahudinov prijatelj iz djetinjstva, kasnije i sam maloljetni dragovoljac i branitelj Vukovara Enver Arnautović rekao je za njega: Pamtim ga kao dobrog momka, dobrog prijatelja, taman nam je počinjala mladost, izlazili smo u disko klub koji se nalazio u Hotelu Dunav ili smo se družili na Sportskom na Slaviji.Njega su neobično voljele sve životinje. I one po putu koje sretneš i koje od svih bježe, Sabahudinu su dolazile na ruke samo tako. Osim ljubavi prema životinjama, Sabahudin je neizmjerno volio sport. U slobodno vrijeme trenirao je boks. Kad pomislim na njega, sjetim se i narančaste Spitfire jakne koju je nosio.