Veliki intervju s predstavnicima Bošnjačkih branitelja Domovinskog rata

Hamdija: Udruga je osnovana u listopadu 2000. godine, s ciljem promicanja i zaštite bošnjačkog nacionalnog korpusa koji je bio sudionik Domovinskog rata RH te zbog razvijanja kulturnih i drugih sadržaja, a i unaprjeđenja života Bošnjaka. Organizirani smo na nivou države te smo podijeljeni po županijama, odnosno ograncima u većim hrvatskim gradovima. Tako da je svako područje pokriveno s aktivnostima Bošnjaka branitelja Domovinskog rata RH.

Ishak: UBBDRH je osnovana jer u drugim udrugama, gdje smo u početku bili članovi, nismo mogli ostvariti svoja prava, a posebno u to vrijeme kad nas je i sama vlast praktički negirala kao Bošnjake koji su bili u obrani RH. Trenutno brojimo oko 5.300 članova diljem Hrvatske, od čega je njih 1.000 aktivnih.

 

P: Koliko je Bošnjaka sudjelovalo u Domovinskom ratu?

I: U početku, dok još nije bila formirana Hrvatska vojska već samo Zbor narodne garde, udružili smo se u vojnu jedinicu „Zmaj od Bosne“, a bili smo smješteni u tadašnjoj zagrebačkoj vojarni „Maršal Tito“, današnjem Znanstveno-učilišnom kampusu Borongaj. Tamo su se okupljali svi Bošnjaci dragovoljci iz Hrvatske; vodile su se evidencije, organizirale obuke, raspoređivali vojnici itd..

U Domovinskom ratu sudjelovalo je 25.000 Bošnjačkih branitelja, s tim da je njih 9.000 djelovalo naizmjenično na teritoriju BiH i RH, ovisno o potrebi.

H: Mnogi Bošnjaci su se pridružili obrani RH još kao dragovoljci na samom početku rata 1990./91. godine. Tada smo ušli u sve postrojbe Hrvatske vojske – od Dubrovnika do Osijeka, od Varaždina do Petrinje; od običnih vojnika do zapovjednika na visokim pozicijama, koji su dali svoj doprinos u organizaciji same Hrvatske vojske, a i u organizaciji obrambenog rata u domovini. U krajnjem slučaju, to je rezultiralo vojno-redarstvenom operacijom Oluja, kada smo u samo 4-5 dana ‘pomeli’ nered koji su agresori stvarali 4-5 godina. Što znači da se stvorila jedna respektabilna sila koja je u olujnom uraganu, kako se volim izraziti, oslobodila hrvatsku državu i stvorila uvjete da jednog dana postane europska zemlja kakva i je danas.

Kada je došlo do raspada bivše države, niti jednog trenutka nismo dvojili kojoj bi se pripadnosti i liniji opredijelili jer smo znali da je RH naša država. Stavili smo se na raspolaganje Hrvatskoj i njenim građanima za obranu teritorija u kojem živimo, radimo i djelujemo. Nikad nismo imali želju prelaziti tuđu granicu i napadati, mi smo se branili i na to smo posebno ponosni.

Međutim, tužna je priča, svakog ponaosob, pa i nas pripadnika nacionalne manjine. Tko god da je otišao u rat i proveo u njemu neko stanovito vremensko razdoblje, nosi sa sobom jedne uspomene koje na čovjeka ostavljaju bolan trag, koje ga opterećuju, a samo sjećanje na takvu neugodnu situaciju u kojoj vam je glava u svakom trenutku u opasnosti već je dovoljna za opredjeljivanje svakog čovjeka da žrtvuje svoju najveću vrijednost za državu, a ona je život. Sve drugo je iluzija i priča za djecu. Časno je i treba odati svako priznanje čovjeku koji je na bilo kakav način sudjelovao u takvim okolnostima, a da je pritom bilo neizvjesno hoćemo li se uopće uspjeti oduprijeti agresoru kakva je bila tadašnja Jugoslavenska narodna armija.

Tada to više nije bila JNA, ona je postojala dok je Josip Broz bio živ. Nakon njegove smrti počela se raslojavati i stvarati političke konotacije koje su išle ka jednom nacionalnom organiziranom ustroju vojske koja bi danas-sutra trebala iskoristiti zgodan trenutak da napadne slabije od sebe i pokuša, kako bi se kolokvijalno reklo, ušićariti što je više moguće s ciljem stvaranja političke opcije Velike Srbije.

Stoga u onom trenutku kad su Hrvati bili doslovce goloruki 90-ih godina, posebno smo ponosni  što smo i sami tada goloruki stali rame uz rame s hrvatskim stanovništvom. U niti jednom trenutku nismo se htjeli okrenuti u bilo kojem pravcu koji bi narušio daljnju obranu RH. Naprotiv, ni u političkom djelu nismo probali djelovati, kao što su primjerice Srbi sebi stvorili SAO Krajinu, a mogli smo stvoriti Muslimansku autonomnu oblast jer nas je također bilo mnogo na hrvatskom području, oko 50.000.  Nismo se htjeli povući ničijim primjerom i krenuti u eventualnu organizaciju nečeg takvog jer bi to išlo na ruku onoga tko nas je napadao, odnosno to bi značilo razaranje političkog korpusa hrvatskog naroda i slabljenje obrambenih mogućnosti.

 

P: Koliko je Bošnjaka branitelja stradalo u Domovinskom ratu? Je li se neki još vode pod nestalima?

H: Još se ne zna točna brojka stradalih Bošnjaka branitelja. Sa spomenika poginulim Bošnjacima diljem RH, na kojima su popisani pripadnici koji su izgubili život, uspjeli smo popisati oko 1.100 poginulih Bošnjaka. Drugi izvor su nam Narodne novine u kojima su bile objavljivane obavijesti o stradalim Bošnjacima. Također, postoji i literatura uvaženih autora, među njima je i akademik Dušan Bilandžić koji je objavio knjigu „Povijest izbliza: memoarski zapisi 1945-2005“, prema kojoj brojka smrtno stradalih Bošnjaka nadilazi spomenutu cifru.

Na teritoriju Hrvatske i BiH, najveće spomen-obilježje poginulim Bošnjacima braniteljima podignuto je 2012. g. u Folnegovićevu naselju, pokraj Islamskog centra i džamije. Riječ je o Memorijalnom parku i spomeniku za koje posebno odajemo zahvalnost Vladi RH, preminulom zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću, te ostalima koji su omogućili realizaciju spomen-obilježja. S obzirom na to da još uvijek nisu poznati svi stradalnici Domovinskog rata, naime dosta Bošnjaka branitelja dandanas vodi se nestalima, na spomeniku smo ostavili nekoliko praznih ploča za eventualno dopisivanje novopronađenih stradalnika. No, kolika god da je brojka stradalih, pogibelj i jednog čovjeka je tragedija.

P: Sudjelovali ste u obrani RH tijekom Domovinskog rata. Biste li podijelili neka iskustva iz ratnih dana?

H: Pred početak rata bio sam na poziciji predsjednika skupštine Holdinga i jedan od generalnih direktora Gavrilovića u Petrinji. Nakon obuke u JNA bio sam rezervni oficir, a dragovoljno sam se prijavio u HV 13. rujna 1991. godine. U rat sam otišao s ponosom. Uistinu s jednom dikom da idem potvrditi Hrvatima da imaju pravo da osnivaju svoju državu, budu svoj na svome te urede svoj dom kako su mislili i željeli kroz povijest. Kao direktor vanjske trgovine Gavrilovića, sudjelovao sam u proizvodnji hrane za Hrvatsku vojsku, a od strane pokojnog predsjednika Franje Tuđmana bio sam angažiran za pregovore između Hrvatske i Srbije. Sastao sam se oko sedam puta s Borislavom Borom Mikelićem, tada premijerom SAO Krajine (pred početak rata bio je direktor mesne industrije Gavrilović), međutim mirovni prijedlozi nisu bili prihvaćeni.

I: Također sam se dobrovoljno prijavio u obranu RH, u jedinicu Zmaj od Bosne. Međutim, kad je došlo do sukoba između Hrvata i Bošnjaka na teritoriju BiH, otišao sam izraziti svoje nezadovoljstvo u ministarstvo te odbio daljnje sudjelovanje na ratištu.

 

P: Koji su aktualni problemi Bošnjačkih branitelja? Jesu njima, njihovim obiteljima i obiteljima poginulih riješena stambena i mirovinska pitanja? Imaju li svi, koji zadovoljavaju uvjete, status branitelja i/ili invaliditeta?

H: Jedan dio naših ljudi koji su bili u Domovinskom ratu još nije riješilo ni stambeno ni osobno statusno pitanje kad je u pitanju državljanstvo, niti za sebe niti svoje obitelji, jer postoje određeni otpor. Primjerice, kad želite podnijeti zahtjev za državljanstvom Republike Hrvatske, morate ga podnijeti u konzulatu u Banja Luci. Banjalučki konzulat vas s druge strane neće primiti već traži da pošaljete pisanu molbu, no kad ju pošaljete opet isto. To se ne bi trebalo događati.

I: Osim toga, ima dosta Bošnjaka iz Hrvatske koji su otišli živjeti u inostranstvo pa ne mogu dobiti braniteljski status ili status invalidnosti jer nemaju potrebitu papirologiju. Naime, mnoga dokumentacija je pogubljena pa im mi ovdje u Udruzi pomažemo koliko god možemo jer posjedujemo pojedine spise koje smo izradili na temelju plaća koje su se u ono vrijeme dijelile. Primjerice, imali smo slučaj branitelja koji je ležao u bolnici ranjen, no kako nije imao status branitelja mi smo sakupljali novce za njegovu hospitalizaciju, što je apsurdno.

Nadalje, problem s kojim se susreću svi branitelji, a Bošnjački pogotovo, je nezaposlenost. Tu je zakazala hrvatska država koja bi trebala nastojati ostvarivati zakonska prava svakog tko je ratovao na strani Hrvatske, bio Hrvat, Bošnjak ili Srbin. Prisjetimo se bivše Jugoslavije, borci su imali sva prava, dok su naša nikakva. Po mom mišljenju, država se slabo brine o braniteljima. Primjerice, da ponovo zarati (ne dao Bog), ne znam bi li mnogi koji su bili u ratu sudjelovali ponovo jer su vidjeli što je bilo kad smo išli u rat, a što kad smo se vratili.

 

P: Smatrate li da će se situacija poboljšati nakon uvođenja najavljenih izmjena i dopuna u Zakonu o hrvatskim braniteljima?

H: Ove dominante promjene koje se sad uvode idu u jednom drugom pravcu, ali mislim da će jedan od tih elemenata biti i sređivanje tih državljanstva za koje će se zauzet saborska zastupnica naše nacionalne manjine Ermina Lekaj Prljaskaj. S tim da stojim iza toga da onaj tko je bio agresor te pripadnik srpskih paravojnih formacija ne može dobiti hrvatsko državljanstvo, kao ni njegova obitelj. S druge strane nikako nije u redu da pojedini branitelji, koji to žele, ne mogu dobiti državljanstvo, jer u krajnjem slučaju, danas sutra bismo se ponovo ujedinili i surađivali.

P: Koje aktivnosti provodite u sklopu Udruge?

H: Svi ogranci UBBDRH-a održavaju međusobne kontakte, sastajemo se nekoliko puta godišnje te imamo pravilo da aktivnosti svaki put organiziramo u drugoj županiji. Provodimo razne sportske i kulturne manifestacije te organiziramo brojna predavanja, seminare, simpozije i skupove na kojima izučavamo o braniteljskim pitanjima i pravima.

Međutim, danas, zbog nesretnog koronavirusa i epidemioloških mjera, manje smo aktivni jer nastojimo naše aktivnosti što više uskladiti sa stvarnim stanjem u državi. Trudimo se kao svaki disciplinirani i civilizirani građanin ove zemlje dati doprinos u ovim okolnostima, premda to bilo samo nošenjem maski i održavanjem socijalne distance.

I: Spomenuo bih još i našu međunarodnu suradnju s braniteljskim udrugama iz BiH, proizašlih iz Armije BiH i HVO-a. Također, predsjednik Malić je član odbora Svjetskog savjeta dijaspore BiH u sklopu kojeg predstavljamo Hrvatsku i njene interese.

P: Planirate li provoditi nove projekte u budućnosti?

H: Imamo ideju obilježiti događaje iz 1991. g. kad se dogodio napad srpskih paravojnih snaga na području Korenice, Slunja i Plitvičkih jezera. Tada je tamošnji hrvatski živalj, ili najveći dio tih ljudi, izbjegao u bosansku Cazinsku krajinu. Tamošnji Muslimani su u tom razdoblju prihvatili nekoliko desetaka tisuća Hrvata i smjestili ih po dvoranama, školama, selima itd.

Kako bi se zaštitio hrvatski narod od agresora, MUP Cazinski je popisao sva imena Bošnjaka iz Cazinske krajine koji su živjeli u Hrvatskoj, među njima je bilo i moje, kako bi Hrvatima koji su došli izdali osobe iskaznice s našim podacima, ali njihovim slikama. Isto tako, kad su 1992. godine počeli problemi u Bosni, Hrvatska je primila stotine tisuća Bosanaca i Bošnjaka u svoju zemlju. Stoga je ideja da okupimo Hrvate i Bošnjake koji su dijelili osobne iskaznice. Na ovoj osnovi, pomaganju jedni drugima, moramo graditi odnos BiH i RH.

P: Kako financirate realizaciju projekata? Jeste li zadovoljni dosadašnjom potporom od strane državnih službi RH? Dobivate li potporu od matične države?

H: Bar što se tiče ove Udruge i Bošnjaka branitelja, najviše nam je pomogao gradonačelnik Bandić i Grad Zagreb kojima smo, ponavljam, neizmjerno zahvalni na izgradnji spomen-obilježja u Folnegovićevu naselju te danom prostoru za Udrugu. Spomenuo bih i Jadranku Kosor koja nam je kao ministrica branitelja osigurala prve novce za projektiranje spomenutog spomenika. Kad smo kod njega, zahvalio bih se i hrvatskoj naciji kao narodu koji je zaista na jedan specifičan i karakterističan način odao priznanje jednoj manjini koja je sudjelovala u ratu. Također, istaknuo bih i pomoć svih ministarstava, vlada te predsjednika države.

I: Mnogo nam je pomogao i brigadir Miodrag Demo koji je predsjednik Odbora za branitelje, Skupštine Grada Zagreba. Matična država nam ne pomaže jer se ne miješa u hrvatsku politiku, a ionako smo se borili pod hrvatskom zastavom. S druge strane, hrvatska država pomaže Bošnjacima braniteljima koji su bili pripadnici HVO-a, a imaju bosansko-hercegovačko državljanstvo.

P: Surađujete li s drugim braniteljskim i/ili civilnim udrugama? Ako da, jeste li zadovoljni suradnjom?

H: Ne postoji udruga na području Hrvatske s kojom nismo surađivali ili s kojom ne surađujemo. Uglavnom smo se fokusirali na suradnju s udrugama na državnoj razini, nalik našoj, iako dosta surađujemo i s lokalnim udrugama diljem Hrvatske. Nastojimo održavati taj odnos, bilo kroz sportska natjecanja ili tipa kulturne manifestacije, a i išli smo nakon razornih potresa u Petrinju kako bismo obišli tamošnje ljude i odnijeli im potrebite potrepštine. Činimo ono što je naša ljudska dužnost, a to ćemo i nastaviti.

 

Autor: Žana Jukić