SALIH HUREMOVIĆ:
Bošnjak u Hrvatskoj iza kojega je stajala specijalna jedinica Alfa
Višestruko odlikovani branitelj Domovinskog rata, po činu satnik, bivši je pripadnik jedinice specijalne policije Alfa s kojom je prošao najteža ratišta.
Salih Huremović na posljednjim je manjinskim izborima postao predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Zagrebačke županije i predsjednik Koordinacije vijeća i predstavnika nacionalnih manjina Zagrebačke županije.
Najprije je osigurao prostor koji Vijeće do sada nije imalo, a trenutno radi na realizaciji niza programa iz bošnjačke kulture. Uz to je predsjednik Udruge Bošnjaka veterana Domovinskog rata RH koja je osnovana prije tri godine. Središnji informativni portal Bošnjaka u Hrvatskoj „Novi glas“ donosi njegova sjećanja na sudjelovanje u Domovinskom ratu.
Prekaljeni specijalac Salih Huremović je sa elitnom jedinicom Alfa prošao zaista trnovit ratni put. Upravo zbog toga ističe da je ponosan što su napokon osigurali dostojnu Udrugu Bošnjaka veterana Domovinskog rata RH jer bivša udruga branitelja, koja je ugašena prije tri godine, nije dala rezultate.
„Iskreno ću reći nije imala članove istinske branitelje. Na prste jedne ruke moglo ih se nabrojati. Sadašnji saziv Udruge ima 70 redovnih aktivnih članova, a ima i pridružene članova koji nemaju pravo glasa i ne mogu biti birani. Broj članova se povećava i pokušavamo dati neke rezultate. Uspjeli smo dobiti prostor na korištenje u Sloboštini, tako da smo u vrlo kratko vrijeme napravili dosta i svaki dan pristupa nam sve više istinskih branitelja. Članom može postati samo onaj tko donese potvrdu ili braniteljsku iskaznicu“, kaže Huremović koji ima čin satnika i šest odlikovanja za akcije Bljesak, Oluja i Maslenica. Pripadnik je Počasnog voda Bošnjaka Republike Hrvatske, a od odličja može se pohvaliti Redom hrvatskog pletera sa zlatnim vijencem, odličjem Nikole Šubića Zrinskoga, Spomenicom Domovinskog rata i Spomenicom domovinske zahvalnosti.
U knjizi „Sjećanja Bošnjaka na sudjelovanje u Domovinskom ratu u Hrvatskoj“ autora dr.sc. Filipa Škiljana (izdanje VBNMGZ, Zagreb, 2020) zabilježeno je njegovo sjećanje na sudjelovanje u Domovinskom ratu koje prenosimo u cijelosti.
Sjećanja Saliha Huremovića na Domovinski rat u Hrvatskoj
Salih Huremović rodio se 1959. godine u Banovićima. Huremović kazuje o okolnostima srpsko-bošnjačkih odnosa u vrijeme njegova djetinjstva: „U vrijeme mojega djetinjstva Banovići su bili rudarsko mjesto u kojem su u većini živjeli Bošnjaci. Suživot u mjestu između Srba i Bošnjaka bio je dobar. Ljudi uglavnom nisu bili opterećeni nacionalizmima. Ipak, rijetki su bili nacionalno mješoviti brakovi.” Nakon srednje trogodišnje škole Huremović je otišao na dalje školovanje u Republiku Hrvatsku. Nakon završene policijske škole 1980. godine počeo je raditi u SUP-u u Zagrebu.
„Počeo sam raditi u posebnoj jedinici policije u Policijskoj upravi u Zagrebu. Bila je to jedinica za hitne intervencije i mi smo bili odabrani djelatnici. Naime, imali smo posebne sposobnosti u smislu sporta i borilačkih vještina. Mi smo uglavnom služili kao pomoć drugim jedinicama i, na primjer, kod osiguravanja nogometnih utakmica.” Huremović se prisjeća da pri zapošljavanju nije obraćao pažnju na nacionalnost kolega.
„Kada sam se zaposlio, nisam primjećivao nacionalne odnose. Nisam razlikovao Srbe od Hrvata. Ipak, kasnije sam shvatio da su od dvanaest ili trinaest policijskih stanica u Zagrebu na čelu njih deset bili Srbi, a ostalo su bili Hrvati i Bošnjaci. Kao izgovor za takav raspored koristilo se to da Hrvati ne žele u policiju, pa su umjesto njih dolazili Ličani i Bosanci. Iz interventne sam otišao 1985. u Policijsku stanicu u Velikoj Gorici. U Policijskoj stanici u Velikoj Gorici radio sam do 1990. godine.”
Huremoviću je tijekom osamdesetih postalo jasno koliko su loši međunacionalni odnosi u Jugoslaviji. U tome ga je posebno osvijestio boravak na Kosovu. „U međuvremenu sam bio i na Kosovu (1981. i 1990.). Vidio sam da su Srbi bili jako grubi prema Albancima. U drugom odlasku na Kosovo vidio sam da se ondje sprema rat. Mogu slobodno reći da Albanci nisu imali ništa protiv Srba, a Srbi su inscenirali napade. Kod Albanaca uglavnom nije bilo otpora, a Srbi su ih napadali i na terenu i u medijima. Od tada sam shvatio da bi i u Hrvatskoj moglo doći do rata između Hrvata i Srba.”
U vrijeme početka rata Huremović je radio kao profesionalni policajac. Prisjeća se na koji je način došao u SJP Alfe:
„Kada je počelo organiziranje stranaka u Hrvatskoj, bio sam profesionalni policajac i nisam pripadao niti jednoj stranci. Potom je u Hrvatskoj osnovana jedinica ATJ Lučko. U toj jedinici bilo nas je iz čitave Hrvatske. Do 1. svibnja 1991. godine sam bio u ATJ Lučko. Krajem lipnja 1991. ATJ Lučko je rasformirana. Pripadnici su otišli u svoja naselja zato da bi bili kostur specijalnih jedinica u svojim mjestima. Vratio sam se u Veliku Goricu i potom je vrlo brzo formirana Specijalna jedinica policije Alfe pod Vladimirom Faberom. Faber je došao po mene te me je pozvao da dragovoljno pristupim jedinici. U toj su jedinici bili svi meni poznati ljudi. Znao sam da će doći do rata, pa mi je bilo lakše ratovati s poznatima. U jedinici je bilo oko 30 bivših specijalaca. Postao sam zapovjednik odjeljenja, a u Alfama je bilo oko 100 ljudi u početku. Sjedište nam je isprva bilo na Ravnicama i od tamo je započelo naše kaljenje, odnosno borbeno djelovanje. Kada su započele prve uzbune u Zagrebu, pojavili su se i snajperisti. Mi smo se bavili suzbijanjem snajperista, a potom smo dobivali i naredbe s vrha Vlade o zauzimanju vojarni bivše JNA. Našu je jedinicu zapala jaka kasarna Velika Buna. Držali smo vojarnu u opsadi oko 18 sati i oni su se predali kada su vidjeli da nema izlaza.
Jedna od prvih akcija na ratištu bio je odlazak u Gređane i Donji Viduševac. Tu smo imali gubitke i stradanja, a držali smo položaj Velika Vranovina-Ponikvari i bili smo četiri do pet dana ondje. Na vježbama smo bili non-stop, a kućama bismo išli nakon 48 sati. Slijedila je akcija u Pokupskom. Držali smo položaje u Desnom Degoju na banijskoj obali Kupe. Kada je pala Banija, mi smo se posljednji izvukli preko Kupe. Sjećam se da je dio naših plivao preko Kupe, a nakon toga je dignut most kod Pokupskog. U Pokupskom smo ostali dok se nije formirala obrana. Više je mjeseci Specijalna jedinica održavala red u Pokupskom.”
Posebno je snažno prisjećanje na Velebit 1992./1993. kada su Alfe u teškim uvjetima sudjelovali u akciji Maslenica. „Godine 1992. bili smo na Velebitu na Visočici iznad Gospića. Zimu 1992./1993. ondje smo proveli na minus 25 do minus 29 stupnjeva. Specijalac je jači od svakog vojnika i policajca i može izdržati velike fizičke i psihičke napore. Bile su česte edukacije i sjećam se da se govorilo da oni koji se boje ne moraju ići u akcije. Normalno da je bilo straha. Na Velebitu su bili nemogući uvjeti i snježni su nanosi bili visoki i po tri metra. Voda se znala smrznuti u mjestu gdje smo boravili na svega tri metra od peći, a brijati se nisi mogao jer se gulila i koža s lica. Nakon Visočice imali smo akciju Maslenica u siječnju 1993. Prema mojem prosuđivanju, od svih prethodnih i narednih akcija Maslenica je sasvim sigurno bila najbolja akcija u Domovinskom ratu. Ona je efikasno izvedena i zauzet je širok teritorij. Bila je to teška akcija. Mi specijalci prešli smo cijeli Velebit od Paklenice do Svetog Roka. Velebit je zagonetna i teška planina i tko je nije prolazio, o njoj ne može ništa reći. Sjećam se da smo putovali 78 sati do mjesta od kuda smo trebali krenuti u akciju. Naš je zadatak bio zaustaviti jedinice neprijateljske vojske ako krenu prema Malom Alanu i Masleničkom mostu. Maslenica je zahvaljujući tome uspješno završena. Imali smo jednog poginulog. Bio je to Ivica Drmić. Izvukli smo ga nakon što ga je pogodio metak u glavu i vrat. Još je pokazivao znakove života, ali na mjesto vatrene linije nije mogao doći helikopter. Jedan smo ga dio puta nosili, a potom smo ga prebacili konjem te ga već mrtvog ukrcali u helikopter koji ga je odvezao u Lukovo Šugarje. Jako me je pogodila smrt kolege koji mi je praktički izdahnuo na rukama.”
Poslije toga Huremović se povukao u Veliku Goricu odakle je sudjelovao u akcijama Bljesku i Oluji. O posljedicama bošnjačko-hrvatskoga sukoba u Bosni za njega osobno Huremović govori: „Početkom bošnjačko-hrvatskoga sukoba u Bosni bio sam u specijalnoj jedinici. U Specijalnoj jedinici bilo je 10 % Bošnjaka, najmanje 25- 30 ljudi. Stoga nismo imali ozbiljnijih prijetnji ni prigovora osim povremenih šala za koje i danas vjerujem da su šale. U vrijeme bošnjačko-hrvatskoga sukoba vodio sam drugi vod Specijalne jedinice Alfe. Održao sam kratki sastanak sa svojim podčinjenima gdje sam ih upoznao s hrvatsko-bošnjačkim sukobom u Hercegovini. Rekao sam da nismo mi iz jedinice izazvali bošnjačko-hrvatski rat u Hercegovini, ali da sam spreman odstupiti ako kolege nemaju povjerenja u mene. Svi su bili uz mene. Nisam dao da se pljuje po meni i po mojoj naciji niti sam ja podcjenjivao druge.”
Huremović je pomagao i svojim Banovićima.
„Također sam pomogao Banovićima u vrijeme rata. Naime, u vrijeme rata iz Banovića su u Zagreb došli predstavnici grada i tražili pomoć u hrani i oružju. Preko Hercegovine sam uspio uspješno dostaviti naoružanje i humanitarnu pomoć u Banoviće. Dostava je prošla neometano od strane HVO-a zahvaljujući meni i mojoj jedinici. Osobno sam odvezao i sanitetsko vozilo iz Njemačke do Banovića preko zaraćenog područja. Iznimno sam ponosan na činjenicu da u Tuzlanskom kantonu nije bilo sukoba Hrvata i Bošnjaka.”
Kommentar schreiben