DUBROVNIK : VLASTIMIR VEKARIĆ,
'DESNA RUKA' ZAPOVJEDNIKA OBRANE GRADA
- Tu ima toliko priča, nema im kraja, puno ih je dosad o ratnim vremenima ispričano, a ja se, kao nepopravljivi optimist, sjećam samo najljepših – ispričao nam je Vlastimir Vekarić, član Zapovjedništva obrane Grada, zapravo 'desna ruka' svih zapovjednika obrane, glavni čovjek za opskrbu oružjem i osiguranje. Dobro je zagazio u osmo desetljeće, kaže, zbog toga je odlučio progovoriti o nekim situacijama, stvarima, ljudima i odlukama zapovjedništva, o kojima dosad nije htio pričati. Ne jer su priče skandalozne, nego zato što se o tome nije govorilo.
-Sad u ovim godinama mislim da moram ispričati neke stvari, pokazati neke dokumente, neke samo moje fotografije koje sam snimao po cijelom širem dubrovačkom području – priča Vekarić. Pelješčanin koji se u 51. godini priključio obrani Grada proživio je svega i svačega.
Srce, petlja i mladost
Već ste bili dovoljno 'odrasli' te 1991., bile su vam neke stvari i događaji puno jasniji nego mnogima...
- Većini mladića koji su se vojno neobrazovani, goloruki i bez ičega, odlučili isti momenat stati u obranu svog Grada, mogao sam biti otac. I oni su se tako ponašali prema meni, obraćali su mi se i ja sam im uvijek pokušavao izići ususret, štogod je trebalo. A nisam imao bog zna što, kad bi trebalo oružje, te ostatke i orepine koje smo imali, primitivno i često neispravno, ja sam ih morao izmisliti, jer oni su goli htjeli držati položaje, moje je bilo da osiguram da ne idu praznih ruku. A to oružje je često zahtijevalo više hrabrosti nego preciznosti. Kad su bile žestoke borbe za Župu dubrovačku, dao sam ekipi koja je odbijala napustiti položaj nešto nekakvih jadnih pušaka i jedan ručni bacač mina. Bože sačuvaj, za pogoditi s njime tenk trebalo je stati ispred tenka par desetaka metara i zviznuti ga, prije nego oni ubiju tebe, znači – nisu mogli izdaleka, sakriti se pa udri. Trebalo je hrabrosti, petlje za to, i uspjeli su, a i neprijatelj se toliko iznenadio da su počeli bježat' glavom bez obzira. Nisu se nadali, nisu očekivali, mislili su da će samo tako prošetat' kroz Župu i uletjeti u Grad.
To je bio i još značajniji momenat, zarobljen je prvi neprijateljski izvidnik.
- Kad je počeo rat i kad su četnici u naletu došli odmah na aerodrom, preko noći ušli u Cavtat, Župljani su došli, njih desetak, u mene, da se oni hoće boriti i da im dam nešto da se mogu dole tuć'. Dao što sam imao, nešto jada, i taj primitivni ručni bacač mina, a oni su s tim jadom i srcem i organizacijom učinili četnicima dramu, da su ovi počeli bježati, ali su naši zarobili njihovog izvidnika. Vezali su ga i doveli ga u ZO, u hotel Zagreb. Došao sam navečer u zapovjedništvo nakon cjelodnevne drame. Kad sam čuo mrtvu tišinu na mjestu gdje je vazda gužva i galama znao sam da se nešto događa. Ulazim, a unutra sjede Nojko i zarobljenik, nevezan, i razgovaraju. Ispitivao ga je - jesi li oženjen? Jesam. Što radiš u životu? Službenik u Baru. Imaš li djece? Imam, jedno malo, od šest mjeseci. Koji ti je čin? Nemam ih, ja sam rezervist. Evo ti telefon, javi ženi da si zarobljen i da ti ništa neće bit', da ti žena ne bi izludila. A on vrati onaj telefon ispred Nojka i potpuno zgrožen kaže - ja da se javim ženi?! Pa bolje me ubijte nego ja da se ženi javljam! Ocu bi se možda i javio, ali ženi... To mu je bilo ispod časti. Nojko je bio okorjeli pušač, palio je jednog na drugog, pušio užasno jake cigare bez filtera, pa je pitao ovog zarobljenika-pušiš li? Evo ti šteka da imaš u zatvoru. I nemoj pravit' probleme pa te nećemo vezat'. A ispostavilo se i da nije bio baš nitko i ništa u vojsci.
Iskoristili ste ga u kasnijim pregovorima?
-Točno, on nam je bio glavni adut, i to vrlo brzo. Čim smo stigli na pregovore s četnicima u Cavtat, ovi su isti tren pitali za njega, i svaki put tako. Mi bi svaki put rekli da nije kod nas, da nemamo pojma. Tad smo shvatili da on ipak nije samo rezervist i onda smo priznali – imamo ga, neće mu dlaka past' s glave, a sad ćemo ovako... Na taj smo ih način ucjenjivali, izvukli neke ljude iz Bileće i Morinja. Otad je bila generalna naredba da se, kad god je moguće, zarobe živi četnici, oni su nam bili aduti za pregovaranje oko puštanja naših ljudi iz njihovih logora.
Goloruki i gologuzi protiv ordenja i tenkova
Počeo je rat, situacija je beznadna od početka – nema struje, vode, vlada strah i panika, nema oružja, grad je u blokadi...
-To su bili strašni dani, mjeseci... Zapovjedništvo obrane Grada suočilo se s cijelim nizom beznadnih situacija, nema struje, nema vode, mladići samo dolaze, hoće braniti, nemaju s čim, improviziraju... Jedan dan je tadašnji gradonačelnik Pero Poljanić došao u zapovjedništvo i sa sobom doveo sve šefove komunalnih poduzeća i čelnika policije, zapravo njegovog zamjenika, Aziza Suljevića, jer ovaj glavni nije htio izići iz skloništa, kasnije su ga smijenili. Aziz je bio strašno sposoban, ovaj nam nije ni trebao. Atmosfera je bila tako turobna i depresivna, ovi svi napeti, ustrašeni, bojali su se zaraze, nisu imali rješenja. Netko je rekao da bi vojska morala preuzeti vođenje Grada, jer oni to ne mogu i ne znaju. Nojko je to maestralno riješio. Rekao je da to ne dolazi u obzir, vi ćete ostat na svojim mjestima i odrađivat svoje poslove, mi smo već ionako bili u jadima, nego da oni u ovom sastavu dođu svaku večer i od nas preuzmu upute što se ima raditi sutra, kako i gdje. I tako dan za danom. Sve se radilo samo za jedan dan, nismo znali hoće li i tko ostati živ do sutra, pa onda kako bude. Po danu smo se mučili držati položaje i rješavati sve što se događalo, po noći dumali kako ćemo sutra, što je važnije... Najveći je problem tada bila voda. Nije je bilo, građani nisu imali odakle uzimati. Nama je bilo bitno zadržati tih pet kilometara – Sustjepan – Srđ - Belveder. Poginut, ali zadržat' položaj.
Grad je prepun izbjeglica, a nema vode, struje, raste strah od zaraze...
- Na vojnim akademijama se upravo to uči – nema vode, kanalizacija ne radi, znači zaraza stiže s pantaganama koje slobodno putuju suhom kanalizacijom, izlaze u stanove i kuće i eto ti katastrofe, a neprijatelj lako osvaja napušteno područje. Zaraze smo se najviše bojali, zamislite da počnu izlaziti u hotele gdje su izbjeglice! A četnici su na to i računali, da će se i zbog toga grad ispraznit', a oni onda ući. Tad smo se dogovorili da ćemo davati gorivo s Ininih pumpnih stanica da ljudi mogu poći uzeti, doći s autom u Uvalu Lapad i uzeti mora koliko mogu nositi i to bacaju u odvode, time se sve zalijevalo, i eto imali smo sreću da zaraza nikad nije izbila, samo je bio jedan slučaj u hotelu Palace, jedno izbjegličko dijete dobilo je svrab, a sve je ostalo funkcioniralo kako treba. Tad smo riješili i struju. Formirali smo grupu elektroinženjera i električara, oni su se brinuli o agregatima u hotelima s izbjeglicama, bolnici i prioritetnim ustanovama. Zajedno s Elektrojugom uspjeli su formirati zatvorenu elektromrežu, ako bi neki agregat krepao, što se često događalo jer su radili 24 sata, premostili bi, stavili drugi i idemo dalje, tako smo imali i struje, a da četnici pojma nisu imali. Naša diplomacija u Zagrebu je odobrila da ispumpamo gorivo i vodu od koga smo god mogli. Kad bi Slavija dolazila, morala je prvo u Crnu Goru na kontrolu i tek onda u nas. Njoj smo uzimali gorivo jer su oni po tom naređenju trpali što su više mogli goriva, vodu smo im ispumpavali također u dogovoru, i tako se krpali. To su bile kapitalne odluke u tim momentima.
Nezahvalno je pričati o tome što bi bilo kad bi bilo, ali – velike su šanse bile da doznaju kako ste neke stvari riješili, a tad...?
-Nisu ništa od toga očekivali, ni znali da smo se snašli, i to nas je spasilo. Da su oni otkrili kako smo te stvari riješili, bilo bi svega. U Gradu je tad bilo jako puno ljudi koji nas nisu voljeli. Bilo je i dosta oficira bivše vojske koji su tu živjeli, znalo se na sušilima vidjeti uniforme armije kako se suše, oni su se pripremali na ulazak agresora u Grad, znači da se lako moglo doznati za naše improvizacije... Nevjerojatno, ali zaista je bilo tako. Pored svega što smo uspjeli doslovno ni s čim, tu su bili svi dragovoljci, i mi malo stariji, i naši mladi dečki, kojih se i danas znam sjetiti, ali toliko ih je bilo ne pamtim im svima imena ni lica, danas su oni odrasli ljudi, tad su bili djeca. Ali ono što me jako dirne, oni mene prepoznaju i svugdje mi se jave, uvijek kažu isto – Vlasto, drago mi vas je vidjet', ponosni smo što smo s vama ratovali. A i ja sam jako ponosan na sve njih, strašno je bilo, ali oni su bili strašniji od svega, kroz što su sve prolazili tako mladi...
Dokument o predaji
Pavle Strugar poslao nam je oko 20.10. slavni dokument s kojim smo se sprdali, iako danas kad ga netko gleda, još uvijek je smiješan ali ne toliko. Moglo se puno toga drukčije odigrati. U njemu uglavnom Strugar navodi kako ćemo se predati i dati im da uđu u Grad k'o gospoda, da imamo do 27. listopada do 20 sati sve uredit', dignuti sva obilježja države i vojske, predati oružje, da strani plaćenici koji su bili u ZNG-u i MUP-u odu u svoje zemlje, i još gomila ludih članaka, pa će onda JNA kontrolirati ulaz i izlaz iz područja dubrovačke općine, zbog zaštite Grada. „Svi uslovi važe do konačnog sporazumnog rješenja jugoslavenske krize. Očekujem odgovor do 27.10. u 20 sati.” Taj je njegov prijedlog o predaji Grada stajao na stolovima i policama mjesecima, toliko smo mu se smijali da je to bilo nevjerojatno... Mislim da je zaista očekivao odgovor.
Okupatoru pod nosom
Najveća tajna rata je rješavanje vode u Gradu. U zapovjedništvo je došao Pavo Bečić, tadašnji vodoinstalater, poslovođa u Vodovodu, s prijedlogom kako ćemo doći do vode. Rekao je da na Konalu ima depozit koji se napravio kad se Kono 50-ih i 60-ih godina počeo naglo širiti, a da su ventili na drugom kraju tunela koji je išao kroz Srđ, u Komolcu, gdje su bili četnici. Brzo smo se dogovorili, Pavu dali pratnju inžinjeraca kroz tunel, probili se kroz željezna vrata i makiju i šumu, našli ventile, otvorili ih, zatvorili vrata i brzo se vratili istim cjevovodom natrag. I baš kako je Pavo rekao, stari se donji depozit slobodnim padom preko noći počeo puniti i u 24 sata imali smo dovoljno vode za gradsku racionalnu potrošnju. Tad smo počeli na nekoliko punktova dijeliti vodu sugrađanima, i to ne koliko smiju, nego koliko žele i mogu nositi, ali ljudi su bili fer, zaista su bili racionalni.
Tko će prvi
Časnik za vezu bio je naš car Juki, inače arhitekt, Jurica Carić. I on je to radio sjajno. Reakcija je morala biti munjevita jer ako bi se četnici prvi javili promatračima nakon prvog pucnja koji prekida primirje, oni bi bili uvjereni da smo mi napali. Bili smo u zapovjedništvu, Juki je nešto pisao. Svako par minuta s Kaboge je zvao jedan mladić i kaže – ma gledam ih prekoputa, iz kuće mi četnici iznose krevet! Ja ću pucat! Ja bi mu govorio nemoj, ne smiješ, krenut će oni na nas, gotovi smo onda. Onda za pet minuta opet zove – ma iznose mi ormare, pucat ću! Ja opet – ma nemoj smiri se, opet on zove i kaže – pa čovječe iznose mi sad i televizor iz kuće! Ja sam ga smirivao, ali u jednom momentu on je opalio po njima i tu kreće šou. U tom trenu, Juki je, čim je čuo prvi opaljeni metak, digao onaj telefon i zvao promatrače i ispričao kako nas tuku svim raspoloživim sredstvima, uništavaju svjetsku kulturnu baštinu, kako nemamo vode, kako smo ni krivi ni dužni prisiljeni braniti svoje, kako će nam sve uništit, ali je on to na takav način njima ispričao i tako je brzo reagirao da je to bilo strašno moćno i djelovalo je na njih. Onda su dosta nakon nas četnici zvali promatrače i žalili im se kako ih mi provociramo i prekidamo primirje, a oni bi im rekli, ma o čemu pričate? Pa vi ste po njima udrili! I zato je Juki bio genijalan, strašno je to radio...