AZIZ HASANOVIĆ - ZIS

SATNIK HV

AZIZ HASANOVIĆ - ZIS

dragovoljac i jedan od ratnih zapovjednika topničke bitnice minobacača 120 mm, danas pričuvni satnik HV-e, o svom sudjelovanju u obrani Dubrovnika kroz razgovor navodi sljedeće:

Moj životni cilj prije rata bio je prvenstveno mir, all kad je do rata došlo san mi je bio cjelovita, slobodna i demokratska Hrvatska pa i susjedna Bosna i Hercegovina, odakle sam inače rodom. Nekako sam se tako najbolje osjećao Politkom se nikada nisam bavio niti me je zanimala, ali u ovom Domovinskom ratu osjetivši da će naš sigurnost pa i opstanak na ovim prostorima u dogledno vrijeme biti ugrožena, da će moj Grad i moj dom biti napadnuti, dragovoljno sam se javio tadašnjem Kriznom stožeru u Župi dubrovačkoj još polovinom 1991. godine, stavljajući se na raspolaganje obrani ovih prostora. U prvim danima bio sam raspoređen u skupine seoskih straža na čuvanje vitalnih objekata, pitke vode i živežnih namirnica za Župu dubrovačku, a nešto kasnije angažiran sam u već oformljene postrojbe obrane na tom području, u suradnji s djelatnicima policije. Zapovijedali su mi poznati zapovjednici Pasko Pendo, Đuro Kokoč i Ivica Curneljan. Župa dubrovačka bila je u početku veoma dobro branjena, ali je mnogo štošta još bilo potrebno. Imali smo više dragovoljaca nego pušaka, a o topništvu u to doba da i ne govorimo jer ga uopće nije ni bilo. Nedugo zatim, prema zapovijedi i prema VES-u minobacačlija 120 mm rasporeden sam na minobacače 82 mm u rejonu Čepikuće-Visoćani-zaleđe Slanog te se priključujem grupi minobacačlija kojima je moja znanje i iskustvo iz ranije vojske i te kako dobro došlo. Na samom početku rata bilo je vrlo teško s obzirom da nismo imali nišanske sprave, tablice gađanja i element snapar koji je vrlo bitan za gađanje. Koristili smo svoju domišljatost služeći se razno-razním improvizacijama kako bi ostvarili što učinkovitiju vatru po neprijateljskim ciljevima. Pored svega imali smo jako malo granata, pa tako nismo imali pravo promašiti cilj. Dodatno osobno naoružanje u više navrata bilo je lovačko i možda pokoji pištolj koji su pojedinci već od ranije imali. U spomenutom rajonu djelovanja bili smo tako reći glavna topnička potpora i sigurnost ljudima na položajima ispred nas i to prvenstveno policiji na čelu sa zapovjednicima Perom Brborom i Irfanom Kararićem. Ukupna zadaća bila nam je spriječiti i zaustaviti agresorsku armiju i njene paravojne formacije u pokušaju ulaska u kopneni prostor Republike Hrvatske.

Početkom listopada 1991. godine, trpeći jaku neprijateljsku vatru iz zraka, s kopna i mora, zbog nedostatka municije morali smo se povući na rezervne položaje, ali je zbog velike nadmoći neprijatelja bilo neminovno napuštati i te rezervne položaje i uzmicati prema Dubrovniku. U ovim velikim napadima, pod kišom granata, prilikom povlačenja ranjen sam zajedno sa zapovjednikom vatrene grupe Miralemom Arslanagićem od eksplozije granate koja je pala u neposrednoj blizini. Neprijatelj je bio toliko blizu da smo čuli svaki njihov razgovor. Međutim, u zoni opasnosti pritajili smo se i morali pričekati noć kako bi smo se izvukli iz okruženja. Zahvaljujući nekim našim suborcima uspjeli smo se izvući iz okruženja, a poslije toga nam je pružena adekvatna liječnička pomoć. Nakon medicinskog oporavka koje je trajalo 7 dana, raspoređen sam na položaje u gornja sela Župe dubrovačke kod zapovjednika voda Đura Klokoča i zapovjednika vatrene grupe Paska Penda. U toj postrojbi sam ostao sve do pada Župe dubrovačke. Vojnim i stručnim znanjem dobrano sam pomogao organizatorima obrane da se položaji ukopaju i utvrde na vojnički način. Naše ukopavanje položaja zbog iznimne tvrdoće terena trajalo je i po nekoliko dana, ali je takav način pripreme spasio mnoge živote naših branitelja koji su do tada bili štićeni samo improviziranim grudobranima na otvorenom prostoru. Međutim, Župa dubrovačka bila je često granatirana topništvom agresorske jugoslavenske armije s pravca aerodroma, topovnjačama s mora, i od strane istočno-hercegovačkih četnika s Ivanice. Na tom prostoru ključalo je kao u kazanu. Uz borbeno djelovanje prema agresorskim položajima, imali smo zadaću izvlačiti iz okruženja i naše obitelji i ostalo stanovništvo prema Dubrovniku. U tom zadatku se najviše istakao branitelj i suborac Marin Ivušić kojem smo mnogi veoma zahvalni jer je i pod djelovanjem agresorskih granata u nekoliko navrata ulazio u Župu te svojim kombijem izvlačio iz okruženja naše obitelji prema Gradu. Taj čovjek je tada činio podvige ravne ludosti ali je na svu sreću uspijevao. Usprkos takvim okolnostima, ove prostore branimo sve do pada Brgata i Župe u ruke agresora u noći s 24. na 25. listopada 1991. godine kada je postrojba minobacačlija, štiteći povlačenje brojnih branitelja s Brgata i iz Kupara, među posljednjima uzmakla u pravcu Dubca i magistrale. Nakon pada ovih položaja raspoređen sam u Prvu minobacačku bitnicu 120 mm kod zapovjednika Hajrudina Fazlića- Bate na položajima u Solitudu. U ovoj satniji imenovan sam računačem minobacačlija, a nedugo zatim i dozapovjednikom minobacačke postrojbe. U najtežim danima obrane Dubrovnika, početkom studenoga 1991. godine, tijekom topničkog djelovanja, poginuo mi je suborac i dragi prijatelj Dževat Rašić, a nekoliko naših branitelja je tada teže ranjeno a među njima i sam zapovjednik Hajrudin Fazlić-Bato. Kao čovjek i kao borac teško sam podnosio gubitak i ranjavanje bilo kojeg suborca, ali na moje iznenađenje upravo me tada nešto jače čeličilo, oštrilo volju i davalo snagu da ustrajem i budem jači. Tadašnja iznenadna doza žestine i snage u meni nije se mogla ničim mjeriti. Ne znam koliku ulogu u takvim situacijama imaju emocije prema suborcima ili neke nadnaravne sile, ali znam da za mene više nije bilo nikakve nesavladive prepreke.

Činilo mi se da nema te sile niti agresorske tehnike koja bi u meni zatomila ili umanjila vid na računaru minobacača ili smanjila eventualnu želju da uzvratim istom vatrom. Tih sam dana svu svoju snagu, znanje, vještinu i umijeće ugrađivao u minobacače i svoju postrojbu. Svoja iskustva, znanje i umijeće želio sam prenijeti na druge, obučiti ih svim meni znanim vojničkim vještinama i usaditi im dio znanja za budućnost. Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći da za nas agresor čuje i osjeti kada god se iz sna budi, osobito kad nam se najmanje nada. Primijetio je to i zapovjednik obrane pukovnik Nojko Marinović koji je tih dana bio čest gost u mojoj postrojbi pa je jednom prilikom na Solitudu rekao: „Dobro pazi momak kako radiš. Znaj da na tebi leži obrana ovoga Grada!" S ponosom sam tada odslušao riječi pukovnika Marinovića i mislio sam da ću ubuduće ići kuda god moja postrojba bude trebala i ostati u njoj kao hrvatski vojnik sve dok budem mogao.Na temelju dotadašnjih rezultata rada i djelovanja u travnju 1992.godine, uz stopostotno izjašnjavanje svih topnika moje postrojbe, službeno sam imenovan zapovjednikom topničke postrojbe minobacačlija jer je dotadašnji zapovjednik Fazlić bio smijenjen iz meni nepoznatih razloga.

Odmah sam se prihvatio zadatka na sebi svojstven način. Radi što boljeg održavanja borbene gotovosti, minobacači i nišanske sprave za mene su tada bili svetinja a manje oruđe. Moralne osobine, poštenje, stalna vojnička obuka, stručno i kvalitetno vođenje dnevnika i službene evidencije prema pravilima o ustroju HV-e bili su mi glavni vodiči kroz ratovanje i vojničko ophođenje. Uzdigao sam moral i kvalitetu postrojbe do te razine da se ne bismo stidjeli služiti i u NATO postrojbama. Tih dana raspolagao sam s dva voda topnika od kojih, prema zapovijedi Zapovjedništva obrane, jedan vod raspoređujem u zonu obrane sa sjeverne strane Srđa, dok drugi vod morskim putem (brodom) prebacujem u Zaton Mali, a odatle u zonu djelovanja na Osojnik. S tih položaja aktivno djelujemo i dajemo topničku potporu postrojbama HV-e koje su oslobađale ove prostore. Ovisno o okolnostima i mogućnostima, naši položaji su se mijenjali prema tempu i napredovanju oslobodilačkih brigada HV-e. Bilo je slučajeva kad smo minobacačkom vatrom u zoni ratnog djelovanja omogućili izvlačenje nekih naših elitnih postrojbi koje bi, da nas nije bilo, ostale u mogućem okruženju agresorske JA. Za obavljanje tih zadataka dobili smo pohvale generala HV-e Janka Bobetka.

Nažalost i unatoč svemu postignutom do tada, polovinom 1993. godine sam, zbog nemilih političkih i samovoljnih poteza neodgovornih dužnosnika, iznenadno i bezrazložno demobiliziran iz HV-e. No, nisam bio sam, već je to učinjeno i s mnogim drugim mojim sunarodnjacima koji su do tada obavljali neke dužnosti ili bili u HV-i ili policiji. Nikada nismo saznali prave razloge demobilizacije ali mislim da je tome pogodovala, pa i kumovala, tadašnja politička i vojna situacija na teritoriju BiH. A po toj logici porijeklom smo iz BiH pa u Hrvatskoj vojsci nismo više dobrodošli. Pa ljudi moji, čovjek se morao negdje roditi, napisao je davno književnik i nobelovac Ivo Andrić, ali kome to tada reći i što bi to nekome smetalo.

To nas je mnoge jako ražalostilo ali se tu više ništa nije dalo popraviti ni promijeniti. Ali potreba za mojim angažmanom iznenada se ponovno javila početkom kolovoza 1995. kada sam službeno mobiliziran u 163. dubrovačku brigadu HV-e u Drugu pješačku bojnu kao pričuvni satnik HV-e. Tom prilikom aktivno sudjelujem u vojno- redarstvenoj akciji Oluja prilikom konačnog oslobađanja cijele Republike Hrvatske. Dakle, časno i pošteno sam odradio sve svoje vojničke i časničke zadatke, obavio svoju dužnost prema svojoj domovini na najbolji mogući način. No, umjesto da budem barem moralno i ljudski nagrađen, da nastavim s onim što sam volio i želio raditi, moj ponos i čast izgleda da su nekima bili jeftina meta. Bezrazložno sam gurnut na marginu koja i danas polako ali sigurno nagriza i moje zdravstveno stanje.

Ponekad mi se čini da, dok čovjek živi, ljudi ga omalovažavaju, a kad ga izgube onda ga počnu cijeniti. Zašto to mora baš tako biti?

Za svoje sudjelovanje u obrani Republike Hrvatske, a na temelju Ukaza predsjednika Republike Hrvatske dr. Franja Tuđmana dobio sam nešto kasnije i Spomenicu Domovinskog rata 1990-1992.

Nedugo zatim 1996. godine dobio sam Pohvalu 163. dubrovačke brigade za uspješno provođenje povjerenih zadataka i doprinos u obrani suvereniteta, samostalnosti, neovisnosti i cjelovitosti RH, kao i za doprinos u izgradnji oružanih snaga RH- e, i službeno proveden u čin pričuvnog satnika HV-e (zapovjednik bitnice).

Ali, želim posebno naglasiti da ja nisam niti mogu biti sebičan čovjek koji bi težio zadovoljiti samoga sebe. Nisam se borio za nikakvu korist i meni od svega dobivenog ništa ne treba ako drugi oko mene nemaju. Što meni znače sve ove spomenice, pohvale i priznanja, ako ona nisu data i ostalim mojim suborcima bez kojih se ni za mene ne bi znalo. Uostalom, kome bih ja to zapovijedao da nije bilo njih. Nažalost, o mnogima od njih nitko danas ne vodi računa, a pogotovo o onima iz mog nacionalnog korpusa, onima koji nemaju ni status branitelja a bili su uzorni borci. To je ono što me kao čovjeka i branitelja boli. U pitanju je naša čast, dostojanstvo i ponos što nikome ne dopuštam da mi oduzme. I sve dok svi moji prijatelji i sunarodnjaci, kao i ostali branitelji koji su zakinuti ne budu pravilno vrednovani, nagrađeni i zbrinuti od strane ove države bit ću jako žalostan. Ova naša država dužna je brinuti se o svojim braniteljima sve do pogrebnog kovčega, pa i za njega dok oni njoj više ništa ne duguju.

Ja sam se svojevremeno u ratu i nakon rata naslušao raznih violinista, violina, violončela i kontrabasa, ali najviše mi danas smeta neuravnotežena glazba nekih samostalnih puhača u orkestru. Zato više i ne znam što bih imao drugo poručiti osim spomenuti nekad meni dragu misao koja glasi:

Nemoj misliti da je sunce, što se na nebu jutrom rađa, to je Soko mog dostojanstva visoko razvio zlatna krila!

Aziz Hasanović-Zis