Dr. Edin Zujović,

liječnik vukovarske bolnice 1991. godine

Krajem rujna 1991. godine doktor Edin Zujović, dragovoljno se prijavio i došao iz Zagreba u Vukovar te počeo raditi kao voditelj transfuziološke službe u vukovarskoj bolnici.

„Prijavio sam se nedugo poslije razgovora s doktoricom Vesnom Bosanac koja mi je rekla da u Vukovaru nedostaje liječnika moje specijalnosti“, govori Zujović.

„Mi smo došli raditi svoj posao, tim liječnika iz zagrebačkih bolnica i još tri medicinske sestre. Ali, kad iziđete iz komfora svog uobičajenog života, kad dođete na područje gdje se gine, onda isto radite svoj posao ali na drugi način. Otišao sam u Vukovar s predodžbom da ću za dva tjedna natrag, da dolazi smjena, tako nam je svima rečeno. Došao sam doslovno kroz kukuruze, ušao u Vukovar 27. rujna u pola pet ujutro. Dočekala nas je ratna ravnateljica, bilo joj je drago da je netko došao jer više nisu imali liječnike potrebnih specijalnosti“.

Kada je, 19. listopada 1991. konvoj Liječnika bez granica evakuirao 112 ranjenika iz bolnice, novi su počeli stizati isti dan. Konvoj je otišao u 11 sati prijepodne, a već poslijepodne su pristizali novi ranjenici. Tijekom mjeseca listopada bolnica je primila 959 ranjenika od čega je svaki treći trebao krv.

Doktor Zujović kaže da je tada kao voditelj transfuziološke službe raspolagao s 450 doza krvi i bilo je pitanje tko će dati krv. Tada već nitko nije mogao izići iz Vukovara i doktor je išao po Vukovaru tražeći moguće davatelje krvi, po skloništima, svuda i naravno da su sami radnici u bolnici davali krv.

Ispričao nam je ono što je doživio tih dana u Borovom naselju, točnije 25. listopada. „Došao je jedan čovjek htijući dati krv za ranjenike. Vidjelo se da je iz skloništa, da ne može ići na prvu liniju obrane, bio je u lošem stanju. Pogledao sam ga i rekao da ne može dati krv jer bi i njemu trebala takva pomoć, a on je počeo plakati. Rekao mi je: ‘Ali doktore dragi, krv je jedino što ja ovog trena mogu dati’.“

Danas je nezamislivo kakvi su uvjeti tada vladali u jednoj zdravstvenoj ustanovi krajem 20. stoljeća, reći će dr. Zujović, podsjećajući da redovito sudjeluje na simpoziju u Vukovaru gdje liječnici govore o teškoćama liječenja u ratnim uvjetima. Pritom, kaže: „Moja tri predavanja su imala naslove od kojih se svaki sastojao od jedne riječi, a te su riječi zajedno u nizu glasile: čovjek, čovjeku, čovjek.“

Vukovar je za vrijeme opsade bio grad u kome su ulice bile prazne. Postojale su obrambene linije, ljudi su bili po skloništima, nije bilo ničeg drugog. Jedino što je bilo živo, bila je vukovarska bolnica. Tamo su svi išli, postojala je cirkulacija prema bolnici, ona je bila srce Vukovara u to vrijeme.

Liječnička je komora godine 2016. ustanovila i dodijelila orden časti liječnicima vukovarske bolnice. Jednom je doktor Zujović izazvao ljutnju zato što je za medije govorio kako svaki taj orden časti za njega jest ‘tehnički izričaj’, jer da u vukovarskoj bolnici nije bilo sestara, tehničara, pomoćnog osoblja, onih koji su donosili vodu, kuhali, brinuli se, čuvali, ne bi bilo tih odličja. U cijeloj je Hrvatskoj, od Dubrovnika i Konavala pa do slavonske ravnice bilo na tisuće i tisuće liječnika, sestara i drugih koji su svojim radom dokazali da zaslužuju ista takva priznanja za svoj rad i brigu oko ranjenika, naglasio je.

I Liječnici bez granica nisu jedini. Postoji Sestrinstvo bez granica, to je isto međunarodna organizacija, ističe doktor. Sam Vukovar je pokazao, podigao svijest ljudi o tome, kao što je ranije rekao, da je čovjek čovjeku čovjek. Mi svi smo to dokazali.

„Kako se osjećam danas kad hodam Vukovarom? Idem tamo vrlo rado. Nisam škrt čovjek, ali nemam priliku platiti sam svoju kavu jer uvijek me netko zaustavi: ‘Doktore kako ste?’, pitaju. Tamo su posebni ljudi.“

Kad je 18. studenoga 1991. Vukovar pao liječnici su bili razmijenjeni. To je bilo ovako, kaže doktor: „Dva dana smo bili zatvoreni u bolnici, radili smo dalje i nismo smjeli bez potrebe kretati se niti izići van. Onda su nas 20. studenoga sve okupili u dvorani, u gipsaoni. Došao je Šljivančanin, održao nam politički govor te rekao da će biti organiziran konvoj, da će svi ranjenici iz bolnice biti prebačeni na slobodni teritorij, u Hrvatsku. Također je rekao da tko želi može ostati, a liječnici koji ne žele mogu otići zajedno s ranjenicima. Kako sam bio voditelj transfuziološke službe morao sam se osobno javiti oficiru koji je vodio sanitet, reći da idem i da ostaje jedan tehničar. Rekao mi je da sam slobodan i tog dana ujutro ušli smo u sanitetsko vozilo. Bio sam s pet teških ranjenika i sestra Branka Boban je bila s nama. Formirala se kolona, nismo znali kamo idemo jer se nije dobro vidjelo iz vozila, ali smo u jednom trenutku zapazili da smo prošli kroz selo Negoslavci i shvatiti da idemo prema istoku, u Srbiju. U popodnevnim satima smo stigli u Sremsku Mitrovicu, pred tamošnju vojarnu. U vojarnu smo pušteni samo mi, liječnici i teži ranjenici u sanitetskom vozilima, dok su ostali, lakši ranjenici i civili iz vukovarske bolnice ostali vani u autobusima i tamo čekali jutro. Sve je bilo puno vojske. Kasnije sam saznao da su osim regularne vojske JNA to bili i šešeljevci i beli orlovi i arkanovci. Iz sanitetskog smo vozila iznosili ranjenike u garnizonsku ambulantu i tad smo nakon čak tri dana malo bolje previli i pregledali te ljude. Onda su došli europski promatrači u bijelim uniformama, pitali su tko je od nas predstavnik grupe, pa su ljudi pokazali mene. Rekao sam im da imamo malo dijete i ženu u teškom stanju koji neće preživjeti ako ne dobiju adekvatnu medicinsku skrb. Za nepuna dva sata su njih dvoje helikopterom prebačeni u bolnicu u Beograd, tako nam je rečeno. Napravili smo popis ranjenika i ja sam ga sačuvao, sakrio jednu verziju koju sam kasnije dao Uredu za registraciju žrtava domovinskog rata pri Medicinskom fakultetu, doktoru Ivici Kostoviću, što je bilo jako važno. Tu noć smo probdjeli u garnizonskoj ambulanti, zatim su nas ukrcali u sanitetska vozila i krenuli smo dalje u neizvjesnost. Krenuli smo prema jugu, što je značilo prema Bosni, prema Bijeljini u selo Dvorovi. Dovezli su nas sve i nas iz sanitetskih vozila i ostale autobusima. Tamo su po nas došla posebna, sanitetska vozila hrvatske Vlade koja su nas preuzela i odvezla u Đakovo, a onda prema Zagrebu. To je bilo 21. studenoga 1991. godine.“

Dva tjedna nakon što je sretno stigao u Zagreb, doktor Zujović pozvan je u Rim, gdje je netko iz vukovarske bolnice trebao govoriti o načinima liječenja u ratnim uvjetima, a što je organizirala dr. Simona Šandrić Gotovac, profesorica Katoličkog fakulteta medicine i kirurgije na Poliklinici Gemelli. Riječ je o supruzi Vlade Gotovca koja je u to vrijeme organizirala i prikupljanje humanitarne pomoći za Hrvatsku. S doktorom Zujovićem u Rim su išli dr. Ivica Matoš, na žalost sad već pokojni i dvije medicinske sestre, Jasna Žanko i Ljiljana Mandić. Govorili su pred punom aulom, studentima, doktorima, eminentnim stručnjacima i već sljedećeg dana pozvani su u talijanski parlament.

„Odredili su mene i taj govor je trajao 14 minuta. Morali su me odnijeti s govornice! Tema je bila zaštita i kršenje ljudskih prava i mi smo uspjeli reći svoje. Na osnovu tog govora sljedećeg smo dana dobili privatnu audijenciju kod Svetog Oca. Stalno povezujem da je ta dobrota došla odnekud sa svrhom, jer je baš u to vrijeme, 5., 6. i 7. prosinca bilo najteže bombardiranje Dubrovnika! To su za Hrvatsku bili najgori dani prosinca 1991. Papa nas je primio, posebno saslušao, a audijencija je trajala sat i 45 minuta. Papi sam poklonio jedno tane izvađeno iz trbuha ranjenika i spomenuo sam humanitarni konvoj. Pored toga što smo govorili o tome što se dešavalo u vukovarskoj bolnici, kako smo se brinuli za svakog čovjeka, bilo je najviše riječi o tome da su bez obzira na vjeru, na nacionalnu pripadnost, ime, svi dobili jednaku skrb. Kasnije se po medijima pričalo koješta, da smo vadili krv jednima i davali drugima. Bilo je svakakvih insinuacija, govorilo se da se nismo prema svima jednako ponašali, a to nije bilo točno. Uvijek pričam o tome kako je jednom „krmača“ koja je pala na bolnicu probila vanjsku fasadu bolnice, a druga je probila sve etaže, sve ploče i završila kod pravoslavnog svećenika Pere Vukašina. Njemu je došla. Nije došla do mene ili koga drugog, nego baš njemu i tada mu nije bilo ništa! Svetom Ocu sam rekao da je kod nas u bolnici bilo šest časnih sestara i kako je nama dao posvećene krunice zamolio sam da dade i za njih, što je on i učinio.“

Ono što je iz svega toga naučio, reći će danas, jest da je čovjek uvijek na prvom mjestu. U vukovarskoj bolnici, u nevjerojatnim uvjetima, možeš se osloniti samo na čovjeka koji je kraj tebe. To je najvažnije i temelj je svega. Ovaj rat bio je zločinački, nepravedan, bilo je puno žrtava, ali se u svakoj situaciji čovjek uvijek mogao osloniti na čovjeka, najbližeg.

Doktor Edin Zujović nema fotografija iz vukovarske bolnice iz tog vremena. Rekao nam je: „Mi smo radili, nismo se slikali“.

Udruga „Za Vukovar“ dana 11. listopada 2021. u Zagrebu je održala je tribinu „Humanitarni konvoj Liječnika bez granica opkoljenom Vukovaru – 30 godina poslije“. Sudionici tribine bili su: prof. dr. sc. Andrija Hebrang, ratni ministar zdravstva RH, akademik dr. sc. Ivica Kostović, liječnik dragovoljac u Glavnom sanitetskom stožeru RH, dr. Edin Zujović, voditelj transfuziološke službe u vukovarskoj bolnici 1991. i Drago Skoko, vukovarski branitelj, ranjenik u konvoju.

Dr. Edin Zujović rođen je 1952. godine u Bihaću. Obitelj je 1953. preselila u Zagreb, gdje je završio Medicinski fakultet i specijalizirao transfuziologiju. Radio je u Zavodu za transfuziju krvi u Petrovoj ulici u Zagrebu i u Klinici za traumatologiju u Draškovićevoj na istim poslovima. Sada je u mirovini i sa suprugom živi u selu Ripač pokraj Bihaća.

U podrumskom prostoru bolnice danas se nalazi muzej gdje je rekonstruiran život ranjenika i medicinskog osoblja tijekom opsade grada. Multimedijski postav prikazuje razna zbivanja u bolnici tijekom jeseni 1991. godine. Zidovi hodnika između stare i nove bolnice obloženi su keramičkim pločicama na kojima su zapisani dnevni događaji bitke za Vukovar, s naglaskom na događanja u bolnici. Zapisana su i imena ubijenih djelatnika bolnice, svih onih koji su usmrćeni na Ovčari i drugim lokacijama te osoba koje se još vode kao nestale. Prikazani su različiti prostori bolnice, a na krevetima su stilizirani likovi ranjenika. U manjim prostorijama su slušaonice u kojima se mogu čuti i vidjeti izvješća Siniše Glavaševića te nekih ranjenika.

Osjećali smo se jadno, prljavo i poniženo, no nismo se odvajali od ranjenih branitelja 

Nakon odlaska u mirovinu, dr. Edin Zujović, svjedok i izravni sudionik tragičnog razdoblja prije 27 i pada Vukovara, i danas se vraća u rodni Bihać, piše Večernji list BiH. Prisjeća se kako je u vukovarsku bolnicu stigao kao liječnik dragovoljac te se nakon pada “Grada heroja” i logora u Srijemskoj Mitrovici razmjenom vratio u Zagreb.

Tri mjeseca

Sportaša, radioamatera, čovjeka sa širokim interesima - od književnosti do glazbe, ljudskost i predanost životnom pozivu, nagnala je da se iz sigurnoga zagrebačkog okružja kao liječnik dragovoljac uputi u Vukovar. U neljudskim uvjetima tri mjeseca je Edin Zujović u vukovarskoj ratnoj bolnici skupa s kolegama i ostalim medicinskim osobljem liječio ranjene branitelje i civile. Ranjenici su samo pristizali. U njihovoj pratnji napustio je razrušeni grad u studenome 1991. godine. Nakon boravka u tranzitnome logoru u Srijemskoj Mitrovici biva razmijenjen u Bosanskoj Rači.

- Osjećali smo se jadno, prljavo i poniženo, ali ipak, do zadnjega trenutka se nismo odvajali od nosila s ranjenicima koji su izašli iz bolnice. Došli smo u Srijemsku Mitrovicu na razmjenu u Bosansku Raču. Ranjenici su uneseni u sanitetska vozila koja su došla na razmjenu. O njima smo brinuli tri mjeseca i sve dok ih u Đakovu u bolnici nismo predali ljudima koji su o njima dalje trebali skrbiti, bili smo uz njih - kaže za Večernji list dr. Edin Zujović dodajući kako je nakon svega i dalje važno pričati o ovim događajima, kako se stradanja nedužnih ne bi zaboravila, a ni ponovila. - Sva sjećanja idu s punim poštovanjem prema čovjeku ma tko god on bio - liječnik, medicinska sestra ili vojnik na bojišnici jer poruka je uvijek ista – da se to ne ponovi - priča dr. Zujović.

Mjesto odmora

Liječnik koji je uz nadljudske napore spašavao ranjenike iz vukovarske bolnice cijeli život proveo je u Zagrebu radeći kao liječnik transfuzijske medicine u Klinci za ženske bolesti i porode u Petrovoj. U Bihać, u kojem je rođen 1952. stalno se vraća. Napustio ga je sa svega godinu dana zbog službe roditelja. Danas, kada je u mirovini, dio svoga slobodnog vremena provodi u prekrasnom krajoliku bihaćkoga naselja Ripač. Mjesto odmora u kojem dr. Zujović provede veći dio godine s obitelji su Una u izmaglici i Ripač utišan snijegom. - Veza nije samo genetska. To je nešto što vas vuče da se jednoga dana, kada imate malo više vremena, posvetite samome sebi. I onda idete ondje i osjećate da možete provesti lijepe trenutke u prirodi s obitelji, prijateljima - veli Zujović. Iako u mirovini, dr. Zujović uz obitelj djelatno provodi sve slobodno vrijeme. Osim hobija drži stručna predavanja, a posebno ističe vezu liječnika iz Županijske bolnice koji već nekoliko godina sudjeluju na stručnim simpozijima o ratnoj bolnici u Vukovaru.