“Zaboravljeni zadarski branitelj” rodom iz Cazina:

Dugi nakon 25 godina pokopan u grobnicu dostojnu hrabrog borca

“Pokloni se, prolazniče! Pod hladnim kamenom tu ratnik spava, mlada krv što trebala se proliti, za Domovinu, za Hrvatsku stvoriti! U obrani Zemunika Donjeg Dugi je pao, za svoju zemlju on život je dao!” – uklesano je na nadgrobnom spomeniku poginulog hrvatskog dobrovoljca i branitelja Domovinskog rata, Hazima Osmanagića Dugog.

Ono što je zanimljivo u cijeloj priči jeste da je Hazim Osmanagić rođen 17. juna 1962. godine u Cazinu. Bio je pripadnik nekoliko postrojbi među kojima i 134. brigade od 1. kolovoza 1992. do pogibije, 22. oktobra 1992, kada je poginuo od posljedica ranjavanja minsko-eksplozivnom napravom izvršavajući ratni zadatak u minskom polju na poziciji Smrdelj. Nije bio oženjen, niti je imao djecu, a nakon njegove smrti nije se ušlo u trag ni bližoj rodbini pa iza njega niko nije naslijedio nikakva prava.

Kako je izgledao može se vidjeti samo iz priloga HRT-a  snimljenog u jesen 1992. godine u Zemuniku gdje se tek kratko pojavljuje u jednom kadru.

Njegovi posmrtni ostaci trebali su završiti u zajedničkoj grobnici bezimenih, ali njegovi saborci nisu se s time mogli pomiriti i krenuli su u borbu. Ratni zapovjednik odbrane Zemunika Donjeg, Silvio Butić, a ujedno i prijatelj Osmanagića, pokrenuo je proceduru za ekshumaciju. Zbog tromosti sustava i administracije, za realizaciju je trebalo gotovo dvije godine, a možda bi potrajalo i duže da Butić nije bio uporan u zahtjevu. Dvadeset i pet godina od pogibije iz zemljanog groba ekshumirani su posmrtni ostaci ovog poginulog hrvatskog branitelja i dobrovoljca Domovinskog rata, nakon čega je pokopan u dostojanstvenu grobnicu na zadarskom Gradskom groblju. Pokopan je uz obred koji je vodio zadarski imam Ćamil efendija Bašić, a u oktobru 1992. godine i uz vojne počasti.

Za mladića koji je branio Zadar na jednom od najtežih terena na području Zadarske županije, u Zemuniku Donjem, prijatelji i suborci tražili su od predsjednice posmrtno odlikovanje.

– “Bio je izuzetno hrabar, odan, u svakom trenutku spreman na zadatak, ma koliko težak bio. A bio je i duhovit. Nasuprot nama bio je ljudstvom i naoružanjem daleko nadmoćniji neprijatelj. Svakodnevno su po nama tukli sa zemlje i iz zraka zbog čega nam je bilo jako teško naći ljude pa nismo imali ni smjene za odmor. Dugi nas je i u takvim uvjetima uspijevao nasmijati i oraspoložiti”, istakao je Butić za zadarskilist.hr. S tim se slažu i svi ostali koji su rame uz rame uz ovog heroja obranili Zemunik, ali ujedno i spasili brojne Zadrane teških sudbina koje su  zadesile stanovnike nekih krajeva naše zemlje.

DUGI DOSTOJANSTVENO POKOPAN

NAKON 25 GODINA:

Hazim konačno u grobnici kakvu zaslužuje poginuli branitelj

Dvadeset i pet godina od pogibije, iz zemljanog groba ekshumirani su posmrtni ostaci poginulog hrvatskog branitelja i dragovoljca Domovinskog rata, Hazima Osmanagića Dugog, nakon čega je pokopan u dostojanstvenu grobnicu na zadarskom Gradskom groblju, potresna je priča koju donosi Zadarski list.

Epilog je to priče o mladiću koji je branio Zadar na jednom od najtežih terena na području Zadarske županije, u Zemuniku Donjem. Njega su nadležne institucije nakon pogibije zaboravile, a nije imao nikoga od obitelji. No, imao je prijatelje koji ga nisu zaboravili i koji su se jučer, još jedanput oprostili od njega. Pokopan je uz obred koji je vodio zadarski imam Ćamil efendija Bašić, a u listopadu 1992. godine i uz vojne počasti.

Obilazili ga suborci

– Sjećaš li se kakva je kiša taj dan lila kad smo ga pokapali, čulo se iz kolone koju su činili prijatelji pokojnog Osmanagića te nekoliko predstavnika islamske zajednice, Grada Zadra te Ureda državne uprave. Osmanagić je izvršavajući ratni zadatak poginuo u 30. godini života 22. listopada 1992. godine u minskom polju na poziciji Smrdelj od posljedica ranjavanja minsko-eksplozivnom napravom. Pokopan je u zemljani grob na Gradskom groblju za koji su, dva desetljeća kasnije, njegovi prijatelji i suborci saznali kako se prekopava i kako postoji mogućnost da njegove kosti završe u masovnoj grobnici. Oni su jedini svo to vrijeme obilazili njegov grob, odavali mu počast, polagali cvijeće i palili svijeće, a prije nekoliko godina na grob su mu postavili i spomen-ploču. Htjeli su učiniti i više, no iz tvrtke Nasadi koja održava Gradsko groblje, kazali su im kako to nije moguće. Ratni zapovjednik obrane Zemunika Donjeg, Silvio Butić, a ujedno i prijatelj pokojnog Osmanagića, pokrenuo je proceduru za ekshumaciju. Zbog tromosti sustava i administracije, za realizaciju je trebalo gotovo dvije godine, a možda bi potrajalo i duže da Butić nije bio uporan u zahtjevu.

Dugi je poginuo hrabro za Hrvatsku,

zaslužuje dostojno ukopno mjesto

 Dali smo izraditi spomen-ploču i postavili je tu na grob kako bi se barem znalo gdje je pokopan. Htjeli smo mu sami i urediti grob, ali nam to iz tvrtke Nasadi, koja održava groblje, nisu dozvolili, rekli su Osmanagićevi suborci

Na gradskom gorblju u Zadru, još u listopadu 1992. godine, direktno u zemlju, na dijelu osiguranom za one koji nemaju grobnicu, pokopan je dragovoljac Domovinskog rata Hazim Osmanagić zvani Dugi.

 Dvadesetak njegovih suboraca i prijatelja okupilo se jučer uz njegov grob kako bi mu odali počast, položili cvijeće, zapalili svijeće, ali ujedno i ukazali na silnu nepravdu i nebrigu za čovjeka koji je zadužio Republiku Hrvatsku i to svojim životom.

– Držimo da je ovo sramota. Osmanagić je bio naš suborac, dobar prijatelj, hrabar ratnik i čovjek vrijedan poštovanja. Već 23 godine leži tu u zemlji, a da ga se mi, njegovi prijatelji i suborci ne sjetimo, nitko ne bi ni znao gdje su mu posmrtni ostaci jer iza njega nije ostao nitko, barem koliko je nama poznato, rekao je Silvio Butić, ratni zapovjednik obrane Zemunika Donjeg, podsjećajući kako je Osmanagić u vrijeme pogibije imao svega 30 godina te da nitko nije ostvario pravo na njegovu mirovinu. Nadali su se, kaže Butić, kako će Ministarstvo branitelja osigurati trajno, čovjeka i dragovoljca dostojno ukopno mjesto, no u protekla dva desetljeća to se nije dogodilo. Štoviše, vrijeme je učinilo svoje pa je u međuvremenu propalo i drveno obilježje s Osmanagićeva groba.

Nisu udruga, nego prijatelji

– Dali smo izraditi spomen-ploču i postavili je tu na grob kako bi se barem znalo gdje je pokopan. Htjeli smo mu sami i urediti grob, ali nam to iz tvrtke Nasadi, koja održava groblje, nisu dozvolili. Obrazložili su kako je riječ o dijelu groblja koje se s vremena na vrijeme prekapa, a posmrtni ostaci osoba koje su tu pokopane odlažu u zajedničku grobnicu. Nama je to jednostavno neprihvatljivo. To nećemo dozvoliti! Nismo udruga, već prijatelji koji su stajali jedan iza drugoga i u tim teškim vremenima, na samom početku Domovinskog rata, štitili jedan drugome život.

Zato smo poslali dopis ministru branitelja Tomi Medvedu i gradonačelniku Božidaru Kalmeti sa zahtjevom da promptno i u koordinaciji iznađu rješenje i osiguraju čovjeka dostojno ukopno mjesto za našeg poginulog suborca. To je najmanje što za njega mogu učiniti, kaže Butić dodajući kako svi dijele mišljenje da bi ovu situaciju trebali riješiti ministar branitelja kojemu je to sukladno Zakonu o hrvatskim braniteljima i obaveza i to u koordinaciji s gradonačelnikom Zadra budući da je Osmanagić pokopan na zadarskom groblju.

– Ministar Medved, a i gradonačelnik Kalmeta, i sami su bili branitelji pa vjerujemo kako ukopno mjestu, uz malo dobre volje, mogu riješiti u roku do 30 dana. Ne zanima nas hoće li kao vlasnik biti upisano Ministarstvo ili grad već samo tražimo da se to riješi, poručuju Osmanagićevi suborci i prijatelji koji su i sami spremni financirati grobnicu za Osmanagića ukoliko to u dogledno vrijeme ne učine oni kojima je to obaveza.

Iz Smrdelja se nije vratio

– Kad ga se sjetimo koliko je hrabar bio i kakav čovjek je bio, pa onda pogledamo gdje je pokopan, dođe nam plakati, ništa drugo, zaključuju dragovoljci koji su u jesen 1991. godine stali na prvu crtu obrane grada Zadra.

Zemunik Donji u to je vrijeme bio teren u klinču, opkoljen neprijateljskom i nadmoćno bolje naoružanom vojskom s tri strane. Crta obrane se pomicala neznatno, a Zemunik Donji nikada nije pao u ruke neprijateljima. Svakodnevno su bili izloženi neprijateljskoj vatri, slabo naoružani i u neljudskim uvjetima, no svi su imali veliko srce i želju da obrane svoje domove.

Osmanagić im se pridružio u vrijeme kad je, kako kažu, teško bilo pronaći ljudstvo za taj teren. Bez zadrške i pitanja odrađivao je sve zadatke i odlazio u pogibeljne akcije, a iz jedne takve, u predjelu Smrdelj, nije se vratio. Poginuo je od minsko-eksplozivne naprave.

– Planiramo uskoro obilježiti i mjesto Hazimova stradavanja, a osim toga provjerit ćemo je li on nakon pogibije odlikovan. Ukoliko ni to nije odrađeno kako treba i po Zakonu, zatražit ćemo da ga se posmrtno odlikuje i da mu se dade čin. Nedavno smo u Zemuniku Donjem na spomen-obilježje našim poginulim suborcima položili vijenac i svijeće, rekli smo da je to naše prvo okupljanje i početak naših akcija kojima želimo ispraviti nepravde prema poginulim i nakon rata umrlim suborcima i prijateljima. I ovo sada što činimo za Dugog jedan je početak, poručio je Butić najavljujući postavljanje spomen-ploča za još nekoliko poginulih i umrlih dragovoljaca koji su bili dio samostalne satnije Zemunik Donji.