Jasmin Veletanlić

OTIŠAO NA TEREN I NESTAO

Mama, ovo je moja domovina,

ne mogu gledati kako je ruše...

Jasmin Veletanlić nestao je na južnom bojištu 1992. godine. Majka Kelima čula ga je dva dana prije nestanka. U zadnjem telefonskom razgovoru, 22. srpnja, Jasmin je majci rekao da joj je poslao cijelu plaću

Nikada neću zaboraviti njegove riječi: Mama, ovo je moja domovina. Ja sam ovdje rođen. Ne mogu više gledati da se naše rolete tresu, a da ja hodam po kafićima.

Rekla sam mu: Jasmine, sine, to je rat, svašta se događa. Ja sam tvoja mati. Ne mogu ti reći ni idi, niti nemoj ići. To je jako teška odluka i ipak ćeš je morati donijeti sam. Odlučio je i otišao. Nema ga, evo već, 26 godina, tiho zbori Kelima Veletanlić (80) iz Sesveta. Njezin Jasmin imao je samo 23 godine kada se kao dragovoljac prijavio braniti domovinu. Pod zastavom 1. gardijske brigade Tigrovi bio je na južnom bojištu, gdje je i nestao 25. srpnja 1992. godine. Zadnji razgovor sa sinom jako dobro pamti. Bilo je to dva dana prije njegovog nestanka.

- Javio mi se 22. srpnja, bila je nedjelja. Rekao je da je došao sa zadatka, da mi je poslao svoju plaću, te da se ide obrijati i okupati, jer za dva dana idu u novu akciju. Za dva sata stvarno je stigla cijela njegova plaća. Pa koje još dijete danas cijelu svoju plaću pošalje majci i sestri? Ta akcija bila je 24. na 25. srpnja. Nije se javljao i ništa nisam znala do 3. kolovoza. Tada mi je na vrata došla žena u uniformi, iz Tigrova i rekla da se s Jasminom nešto dogodilo. Deset dana uokolo po kamenjaru tražili su njegove stvari. Mislili su da je možda pao, iskrvario, no nisu našli ništa njegovo. Zaključak je bio da je živ odveden. E, tko ga je odveo, kuda, već gotovo 26 godina nitko ne zna - nemoćno ramenima sliježe ova žena. Sina i kćer od najranije je dobi učila da vjeruju samo u istinu, da ne podliježu najvećim grijehovima- licemjerju i mržnji.

- Mene su godinama starije žene iz kvarta, koje nisam ni poznavala, zaustavljale i pitale jesam li mama onog mladića što se vodi kao nestao. Pripovijedale su mi da im je uvijek bez pitanja uzimao vrećice iz ruku i nosio im ih kući. Evo, takav je bio. Takva mi je i kći jer sam ih odgajala da budu prije svega ljudi. I znate, dosta sam toga pokušavala da ga nađem. Iako roditelj uvijek smatra da je mogao i više. Ali u datim okolnostima ništa se više nije moglo napraviti. Obični ljudi puno su nam pomagali. Jedan je čovjek išao na ratište gdje je Jasmin nestao da bi saznao istinu. Vratio se i rekao da smo, mi obitelj, dobili točne informacije o nestanku i da su imali okršaj s JNA - kaže Kelima. Pitamo je kako je kao majka preživjela nestanak djeteta. Priznaje kako nije spavala godinama i kako je zatražila pomoć psihijatra jer se bojala da će izgubiti razum.

- S rukama na leđima šetala sam sobom sa samo jednim jedinim pitanjem:

Sine, što se dogodilo? I kada bi me u pet sati ujutro savladao umor, u sedam sam već bila na nogama. I to je psihički počelo djelovati na mene. Ja sam u 18 dana izgubila 17 kilograma. Bila sam na rubu anoreksije, gadila mi se hrana, čak nisam mogla pojesti ni mrvicu kruha. Otišla sam doktorici i rekla da mi treba pomoć. Poslala me starom psihijatru i čim sam ušla, rekla sam mu da me prvo posluša jer da bi mi pomogao, mora znati što me muči. Bez riječi me gledao i slušao te na kraju rekao da ću dobiti lijekova koliko trebam, ali da odmah danas moram napustiti ne Zagreb nego Hrvatsku - kaže Kelima. Nije znala kuda bi se maknula i otišla. Jer, Hrvatska je njezina domovina, Sesvete mjesto gdje živi, gdje je zaradila mirovinu, rodila i odškolovala djecu. Budući da joj je suprug bio iz BiH, uputila se njegovoj rodbini. Vidjevši na vratima tužnu, slomljenu i bolom iscrpljenu ženu, dali su sve od sebe da je oporave.

- Bili su toliko divni prema meni i u dva mjeseca ja sam bila druga žena. Dobila sam par kilograma i živnula, vratio mi se moj optimizam. Prošlo je jako puno vremena, ali moj mozak, psiha, još uvijek živi u nadi da je moj Jasmin živ. Ne mogu zamisliti da nije. I sad se noću znam buditi, hodam po stanu i sama sebi kažem: Možda je bolje rješenje da dobijem dvije kosti za koje je potvrđeno da su njegove, nego ova neizvjesnost. Znate, 26. lipnja 1986. umro mi je suprug u svega 27 sati. Bakterijski meningitis. Tri godine kasnije umrla mi je majka. A tri godine nakon majčine smrti nestao mi je sin. Kći i ja smo prepune stresova. Ali vjerujte, nema boli dok se nešto s djetetom ne dogodi. Kad ti umre muž, mati, sestra, otac, čovjek žali i smiri se. Ali kad se s djetetom nešto dogodi, to je bol koja će sa mnom i pod zemlju - priznala nam je Kelima. Susjede sa svojom mukom ne opterećuje. Kad je netko upita za sina, odgovori, no njezina bol je, kaže, samo njezina. Ormar joj je još uvijek pun sinove odjeće, još čuva njegov autić s kojim se kao dječak igrao, te odličja i činove. Uspomene nosi u srcu.

- Prije no što će otići na ratište, rekao mi je da će mi, kad odem u mirovinu, kupiti stolicu za njihanje da je imam na balkonu, a moja mirovina bit će samo moja. Naglašavao je da sam dosta za njih izdvajala, školovala ih, hranila i oblačila te da će sestra i on preuzeti kućanstvo a ja živjeti samo za njih. Ali život piše drugačije priče. To su uspomene. Ne komadi i predmeti - otirući suzu zaključila je Kelima.

Kelima o nestanku sina

Kad ti se nešto dogodi s djetetom, to je bol koja će sa mnom pod zemlju