MIRSAD BAKŠIĆ
Rođen 09.08. 1936 uTrebinju u Hercegovini.
Oženjen suprugom Senkom.
Naobrazba:
Pučku školu i gimnaziju pohađao i okončao Velikom maturom/ispitom zrelosti/ u Dubrovniku.
Završio Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Zbog svojih prohrvatskih političkih gledišta je 1957. bio isključen s Pravnog fakulteta u Zagrebu na neodređeno vrijeme. Istovremeno mu je izrečena i mjera zabrane studiranja bilo kojeg fakulteta u Jugoslaviji.
Takva drakonska pravno neutemeljena, činjenično neosnovana stegovna mjera jedinstvena je u povijesti zagrebačkih fakulteta i temeljito kompromitira sam Pravni fakultet toga vremena kao i profesore koji su sudjelovali u takvoj odluci. Otežavajuća okolnost mu je bila to što se nacionalno izjašnjavao kao Hrvat islamske vjere.
Zbog istog činjeničnog supstrata je iste godine osuđen na šestomjeečnu kaznu koju je izdržavao u Padinskoj skeli, zatvoru nadomak Beogradu u kojemu je kaznu izdržavao najgori ološ, čime se željelo postići njegovo krajnje ponižavanje.
Po kasnijem završetku studija radi kao odvjetnički vježbenik. Nakon trogodišnje prakse i položenog pravosudnog ispita je upisan u imenik odvjetnika Hrvatske i potom otvara odvjetničku pisarnicu u Zagrebu kao mladi ortak dr. Hermana Katića, jednog od najpoznatijih zagrebačkih odvjetnika starijeg naraštaja.
Odvjetničku službu obavljao je sve do 1990., kada prelazi u državnu službu.
- Odlukom sabora Republike Hrvatske od 26. 02. 1991., imenovan je za voditelja Općinskog tužilaštva u Zagrebu.
- Odlukom Sabora Republike Hrvatske od 16. 10. 1991., promaknut je u voditelja Okružnog tužilaštva u Zagrebu.
Rješenjem MORH-a o ratnom rasporedu je raspoređen u Vojno tužilaštvo Zagreb, na dužnost Vojnog tužitelja.
Odlukom Predsjednika RH dr. Franje Tuđmana dodijeljen mu je čin pukovnika Hrvatske vojske pravne struke, a u godini 1994 je promaknut u čin brigadira Hrvatske vojske pravne struke.
Nakon prestanka državno odvjetničke službe prelazi u rad u MORH do umirovljenja.
13. 10.1992. Mirsad i supruga Senka su izgubili kćer jedinicu Lejlu u dobio od 21. godine života, studenticu treće godine Filozofskog fakulteta –Odjela anglistike Sveučilišta u Zagrebu. Unatoč teškoj i bolnoj nesreći, sa svojom je suprugom nastavio predani društveni rado koji posvećuju svojoj na nebo prerano preseljenoj kćeri.
Dužnosti u vrijeme preminuća:
- Predsjednik udruge „Dr. Safvet beg Bašagić“ koja miroljubivim sredstvima promiče duhovne, moralne, osobne, obiteljske i društvene vrijednosti državljana Hrvatske pripadnika kulturnog i tradicijskog kruga islama, ukazujući na doprinos toga kruga hrvatskoj kulturnoj baštini i stvaranju hrvatske države.
- Član je Nadzornog odbora Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ Sarajevo, Podružnice Zagreb.
- Član je Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva.
Ranije dužnosti:
- Predsjednik Hrvatske muslimanske demokratske stranke 1992. godine na kojoj dužnosti ostaje sve do imenovanja Vojnim tužiteljem.
Tijekom Domovinskog rata je aktivno sudjelovao u obrani Republike Hrvatske, promicao i surađivao sa svim hrvatskim dragovoljačkim i stradalničkim udrugama proizašlim iz Domovinskog rata.
Priznanja i odličja.Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske je odlikovan
- Spomenicom Domovinskog rata 1990-1992. godine;
- Spomenicom Domovinske zahvalnosti za časnu i uzornu službu u razdoblju od 5 i više godina u OSRH;
- Redom Hrvatskog Trolista za osobite zasluge i doprinos u obrani suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti i neovisnosti RH.
Knjige i znanstveni radovi:
U izdanju hrvatskog kulturnog društva Hrvatska uzdanica mu je 1994. objavljena knjiga „Uloga i mjesto Hrvata islamske vjere“. Suradnik je u časopisu Matice Hrvatske, Hrvatske revije i časopisa „Marulić“, u kojoj objavljuje eseje u svezi s temom koju je razradio u svojoj knjizi o znamenitim Hrvatima islamske vjere.
Objavio je 12 brošura pod zajedničkim nazivom
„ZNAMENITI HRVATI ISLAMSKE VJERE“,
redom:
1. Džafer Beg Kulenović,
2. Safvet Beg Bašagić,
3. Džemaludin Čaušević,
4. Edhem Mulabdić,
5. Ademaga Mešić,
6. Musa Ćazim Čatić,
7. Nahid Kulenović,
12. Mak Dizdar.
U Zborniku radova Drugog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa iz 2003. pod nazivom
„DA SE NE ZABORAVI“ jeobjavio pravno zapaženi rad. Objavljuje članke u Hrvatskom domobranu, Političkom zatvoreniku kao stalni suradnik, Hrvatskom obranbenom redu i reviji Građanski krug, Hrvatskom fokusu, Večernjem listu, Vjesniku, Jutarnjem listu.
Nastupao je u brojnim TV emisijama, održavao brojna predavanja u suradnji s Maticom iseljenika u Zagrebu, Splitu i Dubrovniku.
Predmet: Reagiranje na priopćenje Mirsada Bakšića u vezi Slobodana Praljka.
MIRSAD BAKŠIĆ – EKSPONENT TUĐMANIZMA
Republika je 4. veljače ov.g. prenijela stavove brigadira Hrvatske vojske u mirovini, Mirsada Bakšića, u vezi s izjavom Slobodana Praljka u Hrvatskom slovu, da su Predsjednika Mesića izabrale “muslimanske pare”. Za generala Praljka brigadir Bakšić veli kako sintagma “muslimanske pare” vrijeđa hrvatske građane, pripadnike muslimanske vjeroispovijedi.
U Hrvatskoj stranci prava 1861. smatramo kako g. Mirsad Bakšić nema moralno pravo diskvalificirati mosto-rušitelja, jer je i sam bio Tuđmanov eksponent. Cinizam je kada g. Bakšić predbacuje g. Praljku antimuslimanstvo kada je upravo Mirsad Bakšić bio Tuđmanov eksponent u protumuslimanskoj politici:
Kao bivši Tuđmanov državni vojni tužitelj optužio je 1992. - 1993. predsjednika Hrvatske stranke prava Dobroslava Paragu na montiranom političkom procesu na Vojnom sudu u Zagrebu. Optužio je, dakle, onog političara koji je stvarao savez Hrvata i Muslimana u zajedničkoj borvi protiv velikosrpske agresije i dijeljenja BiH između Tuđmana i Miloševića. Kako to da g. Bakšiću nije tada stalo do Muslimana, ali i do fair odnosa između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a sam se deklarirao kao “Hrvat muslimanske vjeroispovijedi”. Danas se g. Bakšić deklarira kao “hrvatski građanin muslimanske vjeroispovijesti”.
Dok g. Bakšić bude prijavljivao g. Praljka Etičkom povjerenstvu Hrvatskog novinarskog društva, HSP 1861. ga prijavljuje Ministarstvu hrvatskih branitelja i Ministarstvu obrane zbog toga što je brigadir Bakšić izjavio da je bio sudionik Domovinskog rata, što potpuno nezasluženo, osim zbog D. Parage nosi visoki vojni čin i uživa nezasluženo visoku vojnu mirovinu. Kada i gdje se to g. Bakšić borio u ratu za nezavisnost i slobodu Hrvatske i hrvatskog naroda, osim na Vojnom sudu Republike Hrvatske protiv Hrvatske stranke prava i Dobroslava Parage?
URED ZA ODNOSE S JAVNOŠĆU HSP 1861.
Goran Jurišić
ZASTUPNIČKI DOM SABORA REPUBLIKE HRVATSKE
Na temelju članka 80. Ustava Republike Hrvatske, članka 35. stavka 4. Poslovnika Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske i članka 26. stavka 1. Zakona o javnom tužilaštvu ("Narodne novine", br. 34/89 - pročišćeni tekst, 16/90.. 41/90.. 14/91.. 6B/91. i 22/92.), Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske na sjednici 16. listopada 1992., donio je
ODLUKU
o imenovanju okružnog javnog tužioca u Okružnom javnom tužilaštvu Zagreb
1. Za okružnog javnog tužioca u Okružnom javnom tužilaštvu Zagreb imenuje se MIRSAD BAKŠIĆ, općinski javni tužilac u Općinskom javnom tužilaštvu Zagreb.
2. Danom imenovanja za okružnog javnog tužioca Mirsad Bakšić, razrješava se dosadašnje dužnosti općinskog javnog tužioca u Općinskom javnom tužilaštvu Zagreb.
Klasa: 712-02/92-15/08
Zagreb, 16. listopada 1992.
ZASTUPNIČKI DOM SABORA REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Zastupničkog doma Sabora
Stjepan Mesić, v r
Razgovor s Mirsadom Bakšićem
Zahvaljujemo Vam što ste pristali na ovaj razgovor. Posebno nam je zadovoljstvo na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća ugostiti hrvatskog branitelja. Možete li nam malo više reći o sebi i svom životu, i kao pravniku i kao hrvatskom branitelju – brigadiru Hrvatske vojske.
Rođen sam 9. kolovoza 1936. u Trebinju u Bosni i Hercegovini. Pučku školu i gimnaziju pohađao sam i završio Velikom maturom/ispitom zrelosti/ u Dubrovniku. Završio sam Pravni fakultet na Sveučilištu u Zagrebu. Zbog svojih prohrvatskih političkih stavova godine 1957. bio sam isključen sa Pravnog fakulteta u Zagrebu na neodređeno vrijeme. Istovremeno, izrečena mi je mjera zabrane studiranja bilo kojeg fakulteta u Jugoslaviji. Ovakva drakonska, pravno neutemeljena, činjenično neosnovana disciplinska mjera jedinstvena je u povijesti zagrebačkih fakulteta temeljito, i kompromitira sam Pravni fakultet tog vremena kao i profesore koji su sudjelovali u takovoj odluci. Otežavajuća okolnost bila je da sam se nacionalno izjašnjavao kao Hrvat islamske vjere. Zbog istog činjeničnog supstrata te godine osuđen sam na šestomjesečnu kaznu koju sam izdržao u Padinskoj Skeli, zatvoru nadomak Beogradu, u kojem je kaznu izdržavao najgori ološ, čime se željelo postići krajnje ponižavanje.
Po završetku studija radim kao odvjetnički vježbenik. Nakon trogodišnje prakse i položenog pravosudnog ispita upisan sam u Imenik Odvjetnika Hrvatske i potom otvaram odvjetničku pisarnu u Zagrebu kao mlađi ortak dr. Hermana Katića, jednog od najpoznatijih odvjetnika starije generacije. Odvjetničku praksu obavljao sam sve od 1990. godine, kad prelazim u državnu službu.
Odlukama Sabora Republike Hrvatske od 26. veljače 1991. imenovan sam za voditelja Općinskog tužilaštva u Zagrebu, a 16. listopada 1992. godine promaknut sam u voditelja Okružnog tužilaštva u Zagrebu. Rješenjem MORH-a o ratnom rasporedu raspoređen sam u Vojno tužilaštvo Zagreb, za Vojnog tužitelja. Odlukama Predsjednika RH dr. Franje Tuđmana godine dodijeljen mi je čin pukovnika HV pravne struke, 21. prosinca 1992., a 17. veljače 1994. promaknut sam u čin Brigadira HV iste struke. Kasnije prelazim na rad u MORH gdje radim do umirovljenja.
Danas obnašam dužnost predsjednika udruge "Dr. Safvet Beg Bašagić", koja miroljubivim sredstvima promiče duhovne i moralne, osobne, obiteljske i društvene vrijednosti državljana Hrvatske pripadnika kulturnog i tradicijskog kruga islama, ukazujući na doprinos ovog kruga hrvatskoj kulturnoj baštini i stvaranju hrvatske države. Član sam Nadzornog odbora Hrvatskog kulturnog društva "Napredak" Sarajevo, Podružnica Zagreb. Član sam predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva.
Godine 1992. bio sam predsjednika Hrvatske muslimanske demokratske stranke (HMDS), sve do postavljanja na funkciju Vojnog tužitelja. Tijekom Domovinskog rata aktivno sam sudjelovao u obrani RH, te promicao i surađivao sa svim hrvatskim dragovoljačkim i stradalničkim udrugama proisteklim iz Domovinskog rata.
Bio sam član ukinute Saborske Komisije za utvrđivanje žrtava rata i poraća.
Odlukom predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, odlikovan Spomenicom Domovinskog Rata 1990.-1992., Spomenicom Domovinske zahvalnosti za časnu i uzornu službu za razdoblje od 5 i više godina u OSRH, Redom Hrvatskog Trolista, za osobite zasluge i doprinos obrani suvereniteta, teritorijalne cjelovitosti i neovisnosti RH.
Hrvatski sam branitelj iz Domovinskog rata..
U izdanju Hrvatskog kulturnog društva Narodna uzdanica 1994. god. mi je objavljena knjiga "Uloga i mjesto Hrvata Islamske vjere". Stalni sam suradnik u časopisu Matice Hrvatske, Hrvatskoj reviji i časopisu "Marulić", u kojem objavljujem eseje povezane s znamenitim Hrvatima islamske vjere. Objavio sam i 12 brošura pod zajedničkim naslovom Znameniti Hrvati islamske vjere: 1. Džafer-Beg Kulenović, 2. Safvet-Beg Bašagić, 3. Džemaludin Čaušević, 4. Edhem Mulabdić, 5. Ademaga Mešić, 6. musa Ćazim Ćatić, 7. Osman Nuri Hadžić, 8. Alija Nametak, 9. Hakija Hadžić, 10. Enver Čolaković, 11. Nahid Kulenović, 12. Mak Dizdar.
U Zborniku radova Drugog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, 2002. godine "Da se ne zaboravi" objavljen je moj pravno zapaženi rad. Objavljujem članke u Jutarnjem listu, Večernjem listu, Vjesniku, Hrvatskom domobranu, Političkom zatvoreniku, kao stalni suradnik, Hrvatskom slovu, Hrvatskom obrambenom redu i reviji Građanski krug, tjedniku Fokus.
Nastupao sam u brojnim TV emisijama, održavao brojna predavanja u suradnji s Maticom hrvatskom u Zagrebu, Splitu i Dubrovniku koja se i nastavljaju.
Slažemo se s Vama da se o hrvatskim braniteljima muslimanske vjeroispovijesti vrlo malo zna u javnosti, o Odluci prvog predsjednika RH dr. Franje Tuđmana o odavanju počasti poginulim hrvatskim braniteljima muslimanske vjeroispovijesti gotovo ništa, iako se radi, kako pišete, o Odluci objavljenoj u Narodnim novinama. Stoga s nestrpljenjem očekujemo objavljivanje Vaše knjige koju najavljujete, Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi i stvaranju države. Možete li našim čitateljima reći kada bi ta knjiga mogla biti objavljena i gdje se, do tada, mogu pronaći vaši radovi?
Teško da mogu naznačiti točan datum kad će knjiga biti objavljena. Nadam se i vjerujem da će to biti početkom iduće godine. Barem mi je tako obećano, pa sebi uzimam za pravo već sada da Vas pozovem na promociju knjige. Knjiga predstavlja kompilaciju mojih članaka objavljenih u Političkom zatvoreniku, reviji Matice hrvatske, Maruliću, te dnevnim listovima Oslobođenje, Jutarnji list. Slobodna Dalmacija, Večernji list, Vjesnik, i časopisima Hrvatsko slovo, Hrvatski obrambeni red, Narod, list Don Bakovića, i drugim. Sve ove radove možete i danas naći na Internetu. Ključnu temu i predmet mog interesa determinira sam naslov knjige, "Doprinos muslimana hrvatskoj kulturi i stvaranju države". Moja namjera je da hrvatskoj, bošnjačkoj i inoj javnosti predstavim na svakom prihvatljiv način prinos zajedničkoj i jedinstvenoj hrvatskoj kulturi značajnih književnika, povjesničara, akademika HAZU, znanstvenika, pripadnika islamske vjere, kako bi moji istovjernici i braća katolici spoznali da mi nismo ovdje, kako se to narodski kaže „repa bez korijenja", i da na taj način moje istovjernike ohrabrim da se mogu pozvati, osloniti i ponositi svojim velikanima o kojima se do devedesetih godina prošlog stojeća vrlo malo ili ništa nije pisalo i znalo, kako ovdje, tako i u BiH. Naime, tadašnja je agitpropovska propaganda od 1945. godine nadalje sve te intelektualce, samo zato što su se očitovali kao Hrvati uz isticanje svoje islamske vjere, iako su živjeli, stvarali i radili u osamnaestom i početkom devetnaestog stoljeća, označila neprijateljima „bratstva i jedinstva i tekovina revolucije", te još težim kvalifikacijama! Zbog takvih kvalifikacija, iako nisu bili stranački pripadnici, osuđivani su na teške robije i tako su im uništavali najbolje stvaralačke godine. Primjer su Alija Nametak i Edhem Mulabdić i drugi stvaraoci, kojima se ispričavam jer prostor ne dozvoljava da ih sve poimence spomenem. Unatoč svih opasnosti koje su u to doba sa svih strana vrebale, bilo je onih koji su imali građanske hrabrosti da o njima pišu, da te zabranjene uvrštavaju u preglede hrvatske književnosti. Posebno ću istaknuti svoje divljenje golemoj građanskoj hrabrosti, divnoj i po svemu posebnoj ličnosti, čovjeku i akademiku prof. dr. Dubravku Jelčiću. Na tom tragu i moja i naša zahvalnost pokojnom književniku Dubravku Horvatiću. Oni su svojim radom sprječavali proces odnarođivanja i udaljavanja jednih od drugih, no nažalost, velikosrpska propaganda i ovdašnja šutnja obilno je doprinosila tome procesu.
Kad je Vaše pitanje upravljeno na iznenađenost o takvom plebiscitarnom odzivu muslimana obrani i stvaranju hrvatske države,(preko trideset tisuća boraca), kao i posmrtno odlikovanim hrvatskim braniteljima, bilo da su Hrvati islamske vjere ili Bošnjaci, u svom referatu izrazio sam istinsku i duboku razočaranost utajivanjem ove činjenice od hrvatske javnosti. Pokušavao sam na razne načine predočiti hrvatskoj javnosti činjenicu našeg bezrezervnog odziva obrani i stvaranju svoje domovine Hrvatske. Nažalost, bezuspješno. Evo, sve do sada, nije se o tome znalo, a niti današnjim vlastima ne pada na pamet da i braniteljima muslimanima odaju počast, a pogotovo im na um ne pada da plebiscitarni odziv muslimana obrani svoje domovine Hrvatske ističu i vrjednuju kako je to običaj i kako to odgovara duhu i geniju hrvatskog naroda. Naprotiv, to taje, čime se i duh i genij svog naroda neosnovano od takovih obezvrjeđuje i sramoti.
Predsjednik dr. Franjo Tuđman ne želeći utajiti ove činjenice, ni činjenicu našeg plebiscitarnog odziva obrani RH i pogibije za svoju domovinu Hrvatsku, odlikovao je posmrtno brojne muslimane najvećim hrvatskim odlikovanjem, pa kako se ovo nije uklapalo u sliku kompromitiranja Tuđmana, učinili su sve, da hrvatska šira javnost za ovo ne sazna do dan danas.
Smatramo, međutim, da nije mnogo bolje stanje ni s ostalim poginulim hrvatskim braniteljima. Kako komentirate činjenicu da je objavljen popis hrvatskih branitelja, ali ne i popis branitelja poginulih u Domovinskom ratu?
Nažalost, imate pravo. Tvrdim da je na planu bezdušno i ustrajno obezvređivanje žrtve hrvatskih branitelja, gotovo isključivo iz razloga, jer su žrtve i poginuli porijeklom iz obitelji i iz porodica ne-komunista. Kako to ne odgovara slici koju žele stvoriti bivši a sada etablirani pripadnici ranijeg komunističkog režima, oni su u cilju zamagljivanja istine, spomenike poginulim braniteljima podignuli i razbacali diljem Hrvatske, tako da se nikako ne mogu susretati potomci i istomišljenici poginulih, a zbog toga su osujetili da se u Zagrebu kao glavnom gradu, pored ovih postojećih spomenika, podigne jedan centralni i zajednički spomenik s imenima svih poginulih i da se na tom mjestu odaje počast svima. No, tada bi se razotkrilo upravo ovo što tvrdim. Zajednički spomenik bio je predviđen na Medvedgradu, no da bi se postigla „detuđmanizacija" to je suspendirano. Ipak ostaje zadatak budućim generacijama podići takav znamen, a po meni za to je najpogodnije mjesto park između koncertne dvorane „Lisinski" i Skupštine grada ili kako stvari sada stoje, da bi se oživotvorila i osmislila svrha Trga dr. Franje Tuđmana, na tom trgu valjalo bi podići monumentalni memento u obliku obeliska, što je na neki način opće u svijetu prihvaćen znamen kojim se odaje počast poginulim braniteljima i u podnožju u koncentričnim krugovima podići ploče s imenima poginulih branitelja.
To je odgovor na Vaše pitanje zašto u nas i nema, jednog jedinstvenog popisa a niti spomenika uz popis svih poginulih, kako se to svugdje u svim civiliziranim državama radi, pa čak i SAD koje su u glavnom gradu svojim „vijetnamcima", ustvari agresorskim vojnicima poginulim u tom ratu, podigle spomenik sa svim imenima poginulih.
No kako stvari stoje danas, od svega ovog neće biti ništa jer je u modi, kako bi se dodvorilo Haagu i Europi, isticati kako je u redovima hrvatskih branitelja bio i po koji Srbin. To posebno naglašavaju pojedini savjetnici aktualnog predsjednika RH, tvrdnjama da im je tamo neki spasio život, što bi trebalo biti značajno za sudbinu Hrvatske Ma nemojte! To su tvrdili i pojedinci iz sastava prijašnjeg predsjednika RH.
Ako je i bilo branitelja iz redova Srba, zavrijedili su poštovanje, ali se istovremeno može ustvrditi, s obzirom na beznačajan i pojedinačan broj takovih, da se dokazuje neoboriva tvrdnja da izuzetak potvrđuje pravilo, tj. da su pripadnici te manjine listom bili protiv Hrvatske. Ovome treba dodati da je u stalnom opticaju kompromitiranje branitelja raznim difamacijama i diskriminirajućim tezama kao alkoholičarima, bolesnicima, sadistima i sl. Kao Vojni tužitelj bio sam suočen, kao i sada, s nizom neistina koje se plasiraju u javnost o radu Vojnog tužiteljstva, od kojih je najpopularnija da je Vojno tužilaštvo obustavilo postupak protiv osumnjičenih za ubojstvo obitelji Zec. Istina je suprotna. Postupak protiv okrivljenih u ovom slučaju bio je u nadležnosti Okružnog tužiteljstva u Zagrebu, dakle civilnog tužiteljstva, na čijem je čelu bio Goran Mikulićić, sadašnji odvjetnik u Haagu, a sam slučaj operativno su vodili njegovi tadašnji zamjenici Ante Nobilo i Tihomir Rubeša. Teško mi je i povjerovati da su osobe koje su zvanje tužitelja itekako dobro ispekle, spomenimo se slučaja Artuković, koji su ova trojica „uspješno" vodila, mogle napraviti takav procesni propust, koji rezultira time da sud nema šanse za osudu. Međutim, u tisku se njih nikada ne spominje. Zašto, pogodite! Čak što više, umjesto proskribiranja, postali su preko noći ugledni i nenadmašni odvjetnici!
Rad Vojnog tužiteljstva nastoji se obezvrijediti, i iako je naš rad imobiliziralo oružanu pobunu Srba protiv demokratskog poretka RH, o tome je zabranjeno pozitivno govoriti. Agitpropovskom i velikosrpskom propagandom Vojno tužiteljstvo sustavno je ocrnjivano i strpano u tabu i kompromitirajuće teme, iako tome ni je tako. Za objašnjenje takvog nastojanja trebao bi poseban tiskovni prostor. Stoga, za sada toliko.
U svom ste referatu na vrlo zanimljiv način iznijeli neke činjenice o povijesti odnosa katolika i muslimana, odnosno o povezanosti Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te o potrebi tijesne suradnje dviju država. Slažemo se s Vama da je u sadašnjoj politici Republike Hrvatske, posebice predsjednika Ive Josipovića, primjetno dodvoravanje Srbiji (koliko nam je poznato, jedini strani državnik koji je dosad posjetio paradržavu Republiku Srpsku je bio upravo on, i to dvaput!). U takvu se politiku uklapa i nametanje slike da su, za kako s pravom kažete, nesretni sukob katolika i muslimana u BiH isključivi krivci Hrvati. Da li biste se složili s ocjenom da su izvorni tvorci takve slike izvan BiH, prvenstveno u Londonu i Haagu, a da ju spremno prihvaćaju Srbi, ali i sadašnje političko vodstvo muslimana u BiH?
Nedopustivo je da aktualni predsjednik takvom ležernošću prihvaća „poziv" iz tzv. Republike Srpske, stvorene na genocide, što je utvrđeno i presudom Međunarodnog suda pravde. Čak ide tako daleko da hrli poljubiti Dodika, a ovaj to sprječava tako da ispruženu ruku Josipovića na pozdrav doslovce gura od sebe kako bi ga time spriječio u nakani ljubljenja. To je mogao vidjeti svaki gledatelj TV Dnevnika. I ne samo to. Unatoč spomenute presude, kao jedini nesrpski predsjednik svojim konkludentnim činom legalizirao je ovu nakaznu tvorevinu i priznao status države u državi, protivno međunarodnom utvrđenju. Da se radi o posjeti oko dogovora za povratak Hrvata, neistina je koju nam žele plasirati tiskovine naklonjene Josipoviću. Od toga nema ništa. To potvrđuju reagiranja u samoj toj tzv. republici, koji upravo u vrijeme posjeta lansiraju tezu da je i današnja Hrvatska kao i NDH stvorena na genocidu Srba. Prema tome nema mjesta za protjerane Hrvate.
Nužno je ovdje podsjetiti da je najtiražnija srpska tiskovina, "Blic", 26. listopada 2010. objavila članak pod naslovom „Srbi prognanici" u kojem stoji, citiram:
„Usprkos poboljšanju stanja srpskog naroda u Hrvatskoj, tamo još uvek nisu rešena ključna pitanja vezana za njegov ekonomski i politički opstanak. Hrvatska nije ispunila odredbe Erdutskog sporazuma i omogućila stvaranje zajednice opština u istočnoj Slavoniji. Srpski narod i pored preporuke Parlamentarne skupštine Saveta Evrope nije postao konstitutivan narod republike Hrvatske. Desetine hiljada stanova nisu vraćeni predratnim vlasnicima stanarskog prava..."
Tko je u Hrvatskoj čuo za ovu preporuku? Što nam to vlasti taje ? Kakav konstitutivni narod? Kao odgovor na sva ova pitanja i slične teze, naći ćete odgovor u mom referatu. I ne samo na ovo pitanje, već i na mnoga druga, da nam se ne dogodi afirmacija teze da se ovdje vodio građanski rat koji smo mi započeli i za koji smo podjednako odgovorni. Zar ćemo dopustiti da iz grobova vrište naši vitezovi, pitajući se zašto su ginuli?
Slažemo se s Vama da je muftija Ševko ef. Omerbašić, vjerski islamski poglavaru Hrvatskoj, veliki zagovornik dobrih odnosa kršćana i muslimana, posebice katolika i muslimana, koji, primjerice, svake godine u prigodi obilježavanja Dana pobjede (Oluje) opetovano izražava zahvalnost Hrvatskoj vojsci i njenom zapovjedniku generalu Anti Gotovini na učinjenom za spas stanovništva, pretežito muslimanskog bihaćkog područja, kojem je prijetila sudbina Srebrenice. Kako u svjetlu takvog djelovanja vjerskog vođe muslimana u Hrvatskoj komentirate djelovanje političkog vođe dobrog dijela muslimana u Hrvatskoj, vođe SDA u Hrvatskoj, Šemsa Tankovića?
Mislim da precjenjujete ulogu i mjesto gospodina Tankovića. Tanković, po mojoj ocjeni, i ne samo mojoj ocjeni, već bi se moglo reći, po opće prihvaćenom ocjeni i stavu, ne predstavlja sve Bošnjake u Hrvatskoj, a pogotovo ne predstavlja sve muslimane u Hrvatskoj. On nije nipošto, kako vi to benevolentno tvrdite „vođa dobrog dijela muslimana". Prema informacijama kojima raspolažem, već poodavno Tanković je izgubio svaki kredibilitet, kako u svoj stranci, tako i u Bošnjačko muslimanskom korpusu u stranci i van stranke. To potvrđuju i posljednja previranja unutar same stranke iz kojih se da nedvojbeno zaključiti da je izgubio svako povjerenje tog izbornog tijela i da je, kako bi se održao na položaju pristupio nepopularnim sudskim procesima koji bi trebali afirmirati njegov mandat. Mišljenja sam da je Bošnjacima u Hrvatskoj potrebna njihova autentična stranka koja će znati artikulirati interese manjine u Hrvatskoj na valjan način, a ne da stranka služi osobnim interesima pojedinaca.
Da li biste naši, čitateljima mogli razjasniti hijerarhijske odnose, ako oni postoje, između vjerskih poglavara muslimana u Hrvatskoj i u BiH, muftije Ševka ef. Omerbašića i Reis-uleme Mustafe ef. Cerića? Naime, čini nam se da su stavovi i istupi ovog posljednjeg, naime, u velikoj su mjeri usklađeni s najortodoksnijim krilom SDA-e u BiH. Sjetimo se, primjerice, izjava Reis-uleme Mustafe ef. Cerića o tome kako je "Turska naša Majka, tako je uvijek bilo i tako će uvijek ostati", ili o potrebi uvođenja šerijatskog zakona u BiH itd. Nije li njegovo djelovanje protivno, primjerice, djelovanju ef. Omerbašića, i Vašem razmišljanju o odnosu katolika i muslimana-Bošnjaka i u Hrvatskoj i u BiH?
U vezi pitanja oko hijerarhijskih odnosa unutar same Islamske vjerske zajednice, odnosno postojanja ili nepostojanja subordinacije Muftije Ševka ef. Omerbašića prema Reis ul ulemi Mustafi ef. Ceriću, mogu malo govoriti, jer o tome malo i znam. No ono što znam, i mogu svjedočiti, citirao sam u svom referatu, mislim na intervju Muftije, u kojem su stavovi Muftije Omerbašića, u odnosu na Hrvatsku kristalno jasni i pozitivni, unatoč subordinacije koju kao smetnju sugerirate. U vezi izjave Reisa o Turskoj kao Majci, dao sam odgovor u referatu: Osmanlijska Turska bila je muslimanima u BiH sve prije nego majka, dok je današnja Turska vrstan i čvrst saveznik kao Hrvatske tako i BiH, što je Republika Turska djelotvorno dokazala tijekom Domovinskog rata.
Gospodine Bakšić, najsrdačnije Vam zahvaljujemo na sudjelovanju u razgovoru.
