Kako je ubijen 

Muris Mahmutović od ratnog suborca Marfi

koji je prolupao 

Tako je i u noći 27.11. 1991. jedan pripadnik „Štrasera“ psihički prolupao i aktivirao bombu što je rezultiralo velikom nesrećom. Muris Mahmutović poginuo je, a u suludom pohodu rastrojenog suborca kojeg nerado imenuju, osim nadimkom Marfi, ranjena su četiri nenaoružana „Štrasera“.

Smrtonosni pohod zaustavljen je likvidacijom, no posljedice su bile kritične. Uz ranjene koje je trebalo zbrinuti u pozadinu, četrdesetak „Štrasera“ usred noći zadesio je neočekivani šok.

 „Zbilo se ono najgore što se može dogoditi jednoj postrojbi. Dok smo mi rješavali ovu nemilu krizu, u ratnu strahotu su se, normalno, uključili i Srbi. Započeli su žestok napad minobacačima po Kričkama. Srećom, nisu krenuli u pješački napad jer vjerojatno su nakon zadnjih gubitaka imali veliki strah od novog neuspjeha. No čuli su, znali su da se kod nas nešto gadno dešava, išli su to iskoristiti. Položaj je bio preisturen, imali smo dvoje poginulih i četvero ranjenih te konsternaciju suboraca. Povukli smo se u Livađane, bili smo u totalnom šoku, a u takvoj situaciji nije bilo smisla izlagati se pogibelji…Kada smo se konsolidirali, Zeko nas je postrojio, doveo u red i izdao je zapovijed da izaberem četvoricu i da se vratimo po pokojnog Murisa. Trebalo je sačuvati njegovu obitelj od opasnosti da Srbi preuzmu tijelo i izlože ga propagandnim lažima na srpskoj televiziji i uostalom trebalo je dostojno pokopati suborca.

Negdje do kilometar ispred borbenih linija prebacio nas je Pinzgauer „Tigrova“. Krenuli smo dalje potokom, kretali smo se bez razgovora, u vodi do iznad koljena. Kad smo se približili, dvojici sam rekao da se postave na obje strane potoka da nam drže odstupnicu, treći je ostao spreman čekati u potoku, a ja sam se iskrao u kuću koja je bila na samoj obali potoka. Ušao sam kroz prozor, nisam htio kroz vrata. Provjerio sam sve prostorije.

Vidio sam Murisa kako leži na hodniku. Oko remena sam mu zakačio neki konopac i povukao ga 10-ak centimetara.

Nije bio miniran. Primio sam ga ispod ramena, bio je dosta težak. Prislonio sam ga na prozor, tu ga je preuzeo suborac koji je čekao u potoku i prebacio ga je van. Krenuli smo u izvlačenje, ali Srbi su očito shvatili da se po tom području vrše pokreti i započeli su nasumičnu paljbu teškom strojnicom. Tukli su nemilice,  no mi smo se izvukli bez posljedica, a Muris je dostojno pokopan na Mirogoju. Osim što je poginuo Muris Mahmutović, ranjena su nam četvorica dobrih boraca: Mihovil Lustig, Zlatko Lustig, Zaninović Berislav – Girica i Robert Surman – Mila Mary, pa o stanju u postrojbi jačine četrdesetak vojnika ne treba previše govoriti. Trebao nam je odmor i preustroj, naravno i popuna“, prisjeća se Brozinčević.

Nakon ispraćaja Murisa Mahmutovića i konsolidacije, postrojba se vraća u zapadnu Slavoniju te u sklopu 8. Samoborske brigade 10. prosinca sudjeluje s 1. brigadom ZNG u oslobađanju prostora oko sela Gornja i Donja Subocka. Bile su to žestoke borbe, ispomoć je pružena i tenkovima T-55, a kulminacija protunapadnih pokušaja pobunjenih Srba i JNA zbila se 15. prosinca 1991. kada su se „Štraseri“ iskazali u obrani Subocke. Potom su zajedno s „Tigrovima“ sudjelovali u napadajnim akcijama ka Čagliću, selu nadomak Lipiku.

„Poslije pokopa Murisa dobili smo nekoliko dana odmora, preustrojili i dobili zadaću da krenemo prema Gornjoj Subockoj. Doček je bio vatren. Tukli su nas haubicama, minobacačima, čak i maljutkama. Te položaje bilo je vrlo naporno držati jer bili su razvučeni nekoliko kilometara, a nas je bilo 40-ak koji smo u dvije smjene s tolikim brojem ljudi morali brinuti o obrani. Također, prosinac je bio vrlo hladan! Sjećam se da sam u jednoj od srušenih kuća gdje smo obitavali zapazio toplomjer koji je jedne noći pokazivao minus od 27 stupnjeva ispod nule. Kasnije se borbe iz dana u dan intenziviraju u smjeru Gornjeg Čaglića. Naše snage stremile su nastaviti oslobađati šire područje, ali i Srbi su se organizirali da vrate izgubljeno. Jednom smo dobili dojavu da je pobunjenicima došla popuna rezervista pa je bilo logično očekivati da se priprema napad. Napravili smo popunu streljiva, isturili smo izviđače, maskirali smo se u bijele plahte, jer bio je snijeg…Nakon nekoliko dana, pred samo jutro, u akciji uistinu velikih razmjera, četnici su izvršili pješački napad. No mi, kako smo dobili dojavu od „Tigrova“, bili smo spremni za napad. Također smo kao zaštitnicu u pomoć dobili dva tenka 1. brigade jer bilo nas je jako malo za osiguranje tako golemog sektora. Mislim da su u tom napadu neprijatelji imali jako puno poginulih. Po kasnije dobivenim informacijama, saznali smo da su to bili rezervisti iz Sarajeva. Onda su naime još valjda vjerovali u Jugoslaviju. Napad je bio odbijen…Nakon toga, da iskoristimo uspjeh, ali i da preduhitrimo njihove planove, jer bilo je logično da će se s toliko silom ponovno pokušati reorganizirati za novi napad, mi smo kao ispomoć, s „Tigrovima“ krenuli u napad na Čaglić. „Tigrovi“ su tražili 10 ljudi, a nas se javilo 18. Ušli smo iz Subocke, To je bilo lijevo krilo napada, ja sam predvodio grupu svojih šest ljudi. Prvo smo osvojili Čaglićki Kovačevac, malo selo sa nekoliko kuća. Otvorili su vatru, no izbacili smo pobunjenike iz sela jer dosta efikasno smo riješili kuću iz koje je otvorena vatra. Bacio sam bombu kroz prozor, provalio u kuću nakon eksplozije. Ispod stola se užasnuto sakrilo seosko pseto koje je kao kastanjetama šteketalo zubima od straha…Nastavili smo dalje napredovati, jedna naša grupa od druge bila je udaljena oko 200 metara. Srećom što su uokolo bile ravnice, jer ipak su to prevelike rupe za dobro češljanje terena. Svašta se događalo u tih par sati; skoro smo pucali na jednu grupu hrvatskih vojnika jer su bili odjeveni u šinjele po toj zimi, a kolega Stuhnec Stanko krenuo je pripremiti položaj za paljbu po Srbima i zapravo je zalegao i odmah se dignuo u borovim granama prekrivenim protutenkovskim minama. Srećom ih nije aktivirao. U napadu se došlo negdje do katoličke crkve u Čagliću, no tad je došla zapovijed za obustavu napada. Zalegli smo i čekali daljnje zapovijedi. U svemu tome „Tigrovi“ su gadno nastradali“ svjedoči Brozinčević o hrabro izvedenom napadu 22. prosinca 1991. koji je završio nemalim žrtvama na obje strane.

Uistinu, gubici 1. brigade ZNG za oslobađanje tog prostora bili su golemi.

Samo u razdoblju između 10. i 15. prosinca poginulo je 11, a ranjeno je 35 pripadnika „Tigrova“. O navedenim borbama oko Čaglića i novoj velikoj žrtvi „Tigrova“ osnovne podatke možemo naći u monografiji 1. GBR gdje uotalom piše: „Jedan od najjačih sukoba s neprijateljem dogodio se 22. prosinca 1991. godine“, a dosta podataka pružio je u knjigama ratnih sjećanja pripadnik „Tigrova“, pukovnik Ratko Dragović – Klek.

U knjizi Radovana Domagoja Devlića „Štraseri – Didaskalije“ na vrlo slikovit način opisana je hrabrost boraca koji su krenuli u napad na Čaglić, potom i veliku žrtvu „Tigrova“:

„Sve je počelo tog jutra 22. prosinca. „Tigrovi“ su kretali u napad na Čagliće. To i selo Bijele stijene stajali su na putu do Okučana. Ljudi su bili izvanredno raspoloženi. Zeko je rekao da od „Štrasera“ mogu poći samo šestorica. Na koncu su otišla osamnaestorica. Četnici i jugovojska su očekivali napad. Ne treba biti strateški genij da bi se to shvatilo. Jednim pogledom na kartu jasan je strateški cilj nadiranja hrvatskih snaga, povezujući točke prodora. Zato Srbi u Čagliću nisu morali znati dan i sat napada, nego samo razraditi varijantu obrane i čekati. Ovdje se djelomično ispunila varijanta – „Pusti ih da uđu pa zalupi vrata“. Naši dečki su prodrli do sredine mjesta, kada su Srbi iz Čaglića, izvan njega i s Bijelih stijena otvorili vatru. Pretpostavljam da bi se taj napad na Čaglić izrodio u katastrofu s mogućnošću protuudara. Međutim, ljudi koji su pošli u rat protiv treće vojne sile u Europi naoružani kuhinjskim priborom, moraju biti teški individualisti, čiji je osjećaj za improvizaciju u trenutku ravan svakoj višegodišnje planiranoj operaciji…U Čagliću se „Tigrovi“ i „Štraseri“ razbijaju na manje djelatne skupine i tako se nastavljaju boriti. Jedna naša „pedesetpetica“ je usred mjesta razvalila jednu banjalučku „pedesetpeticu“, a odmah potom direktno opičila bunker pored kuće, u kojem je poginulo sedam četnika, a dvojicu su naši zarobili. Nažalost, kasnije je istu „pedesetpeticu“ dohvatio drugi četnički tenk pogotkom u gusjenice. Posada se spasila, no lako oštećeni tenk pao je Srbima u ruke. Zvao se „Orhideja“. Počelo je povlačenje. Neki su krenuli na jug pokušavajući tako kroz okrilje šumovitih obronaka Kričkog gorja probiti se opet do naših položaja. Tamo je bilo prilično krkljanaca, jer su se Srbi ukopali i maskirali uokolo Čaglića. Doduše, naši minobacači držali su vrhove Kričkih brda, no gužva koja se stvorila dolje dala im je malo mogućnosti za djelatnu potporu. Druge skupine probijale su se na zapad. Jedno cijelo odjeljenje „Tigrova“ ostalo je u Čaglićima da osigura povlačenje ostalima. Žrtvovali su se za nas…Na sreću, iako su dali polovicu cjelokupnog ljudstva u taj juriš, „Štraseri“ su se vratili, doduše nazebli i slinavi no gotovo neogrebeni. „Tigrovima“ (da budem precizniji, radilo se o „Žunama“) nastradalo je u onom tamo blatu dvadeset ljudi. Jedno kompletno odjeljenje svjesno se žrtvovalo, da bi se mi mogli povući“.

Širi kontekst borbi i značaj sukoba na zapadno slavonskoj bojišnici, osim u knjizi „Tako smo krenuli“, zapovjednika OG „Posavina“, Rudija Stipčića, pružio je povjesničar Jakša Raguž u ratnoj monografiji 151. brigade HV:

„Prema planu Zapovjedništva OG-a „Posavina”, njezine su postrojbe 22. prosinca trebale izvršiti napadna djelovanja na sljedećim pravcima: Livađani – Gornja Subocka – Donja Subocka – Donji Čaglić – Kričko brdo – Rajčići – Bijela Stijena, s ciljem konačnog presijecanja prometnice Okučani – Lipik u rajonu Donjeg Čaglića i Bijele Stijene. Operacija je trebala trajati dva do tri dana. Plan je također predviđao da se nakon uspješnog presijecanja prometnice u sljedećoj etapi operacije oslobodi Jasenovac…I dok se OG „Posavina” pripremala za nastavak „Orkana ’91”, postrojbe su 5. korpusa JNA na prostoru Okučani – Lipik dobile značajna pojačanja. Obavještajni je sektor Glavnoga stožera HV-a 22. prosinca primio obavijest da je samo dan ranije, tj. 21. prosinca, u zapadnu Slavoniju ušla postrojba od 36 tenkova M-84, 28 tenkova T-55, 20 topova i 800 vojnika.

Iz nepoznatog je razloga odlučeno da se napadna akcija ne izvrši prema planu koji je razradio OG „Posavina”, već da se napad izvrši samo na Donji Čaglić, Kovačevac Čaglički i Rajčiće. Napad su iz dva smjera (iz Krički i Subocke) trebale izvršti snage 1. brigade ZNG-a i to prema napadnom planu istovjetnom onome od neuspješnog 10. prosinca. U napadu su uz „Tigrove” trebale sudjelovati i snage 151. brigade i 56. samostalne bojne. Topničku je pripremu napada po srpskim položajima s ciljem neutralizacije obrane i omogućavanja što bržeg prodora snaga 1. brigade ZNG-a trebalo izvršiti topništvo OG-a „Posavina”. U 8 je sati otpočela druga faza „Orkana 91”. Iz Donje je Subocke u napad na srpske položaje u Donjem Čagliću krenula jedna satnija 3. bojne 1. brigade ZNG-a ojačana s dva tenka T-55. Budući da na zapovjeđene polazne položaje nije došla 56. samostalna bojna, ni snage 151. brigade nisu se uključile u napad…U napad se „Tigrovima” pridružilo 18 pripadnika zagrebačke dragovoljačke satnije „Štraseri”. Krećući se prometnicom Donja Subocka – Donji Čaglić hrvatski su vojnici vrlo brzo dospjeli do ulaza u Donji Čaglić. Međutim, tu su naišli na snažan srpski otpor. Osim s dobro utvrđenih položaja oko seoske crkve vatra je otvorena i iz središta sela, odakle se pojavilo 8 srpskih tenkova s pješaštvom, pa je uslijedio jak tenkovsko-pješački protunapad u kojem su tri „Tigra” poginula, a čak ih je 17 ranjeno. Jedan je hrvatski tenk uništen, a jedan oštećen. I srpske su snage u sukobu pretrpjele gubitke u živoj sili, a uništena su im i dva tenka (jedan M-84 i jedan T-55). Istodobno s bojem za Donji Čaglić jedna je satnija „Tigrova” iz Gornjih Krički napala Kovačevac Čaglićki. Iako su srpskim vojnicima naneseni znatni gubici, i taj je napad, uz značajne gubitke i na hrvatskoj strani, propao. Prema priopćenju za javnost Zapovjedništva OG-a „Posavina”, toga je dana poginulo 7, a ranjeno 29 hrvatskih vojnika, dok se u internom izdanju Povijesti djelovanja OG-a “Posavina” donosi podatak o 34 ranjenika. I dok se na sjeveru do Božića ipak napredovalo, postrojbe OG-a „Posavina” nakon poraza u Donjem Čagliću nisu uspijevale pomaknuti liniju bojišta, premda su u više navrata od 23. do 28. to pokušale. Pri tome su pretrpjele nove gubitke, i to posebice brigada koja je imala ključnu ulogu u aktivnostima na novljanskome bojištu – 1. brigada ZNG-a. Nakon višemjesečnih je borbi ova brigada bila na granici svojih mogućnosti s oko 40 % pripadnika izvan sastava (smrt, ranjavanje ili bolest), što je u velikoj mjeri umanjilo učinke napadnih borbenih djelovanja OG-a „Posavina”. Što se tiče stanja u dvjema pričuvnim brigadama HV-a koje su djelovale na novljanskim brdima, 117. i 151. brigadi, ono je prema ocjeni zamjenika zapovjednika OG-a „Posavina” bilo „vrlo zabrinjavajuće“.

Nakon surovih borbi i kod „Štrasera“ je stanje sve više postajalo zabrinjavajuće, izmorenost je učinila svoje iako se pokušavao dignuti duh postrojbe.

„Tamo su se odvijale takve borbe da su kuhari iz logistike odbijali dostavljati manjirke hrane u tako opasno područje, što nas je strašno pogodilo. Na Badnjak smo se povukli odmoriti u bazu u Subockoj. No i dalje se nemilice tuklo minobacačima, svake minute su naokolo eksplodirale desetine i desetine granata. S Domagojem Devlićem inicirao sam ideju da nekako obilježimo Božić. Ali kako kad nema crnogorice? Vidio sam kod jednog potoka bor, maskirao se u bijelu plahtu, prišuljao, odrezao nekoliko grana bora i dao ih Devliću pa da prigodno obilježimo blagdan…U jednom od žestokih minobacačkih napada za božićne blagdane nesretnim slučajem poginuo nam je Skuliber Dragutin, zapovjednik jedne borbene skupine. Nažalost, serija napada i nova pogibija uzrokovali su nove poremećaje u postrojbi. Trebali su nam odmor i popuna i 26. prosinca povučeni smo u Zagreb na preustroj. Tijekom odmora otišao sam sa zapovjednikom Zekom u područni Ured za obranu gdje nam je rečeno da bi službeno trebali pristupiti domicilnoj 100. brigadi HV, u čijem smo sastavu uostalom i bili evidentirani. Dotad smo bili samostalni postroj, a preustrojeni postali smo integralni dio 100. brigade, iako su nas i dalje svi nazivali „Štraserima“ opisao je Zlatko Brozinčević – Mačak stanje u postrojbi u razdoblju potpisivanja „Sarajevskog sporazuma“.

Postrojba je popunjena ljudstvom do punog broja koji zadovoljava naziv satnije (160 ljudi), što znači da je „Štraserima“ pristupilo više od 100 novih boraca, uglavnom bez borbenog iskustva.

Postrojba od 13. siječnja zauzima položaje u Letovanskom vrhu, kod Letovanića, a zapovjednici organiziraju svakodnevne vježbe i obuku (odjeljenje u napadu, odjeljenje u obrani i taktičku obuku uz obavezu svakodnevne hodnje od  14 kilometara prema Farkašiću i nazad). Područje je nekoliko puta napadano dalekometnim raketnim projektilima, ali otvorenih borbi više nije bilo.

Od polovice mjeseca travnja postrojba je kratkotrajno premještena u selo Vurot, smješteno na rijeci Kupi, nasuprot Petrinje gdje su morali biti daleko oprezniji. Na tom području pobunjeni Srbi dosta su aktivno pokretali diverzantske napade, pa su 15. travnja „Štraseri“ odbili jedan značajniji napad izveden u vrijeme obilježavanja nadolazećeg katoličkog Uskrsa.

Nakon kratkotrajnog odmora 100. brigada zamijenila je krajem travnja  99. brigadu HV na položajima kod Nove Gradiške, u selu Savski Bok, na samoj rijeci Savi. Potom su 28. travnja 1992. premješteni u Poljane, također u Brodsko-posavskoj županiji, u selo koje je teško stradalo u Domovinskome ratu, jer svi objekti bili su uništeni i zapaljeni.

Preuzeli su položaje kod kanala za navodnjavanje, na pola puta do Dragalića. To razdoblje obilježeno je povremenim okršajima s pobunjenim Srbima i zanimljivim iskustvima s pristiglim pripadnicima Mirovnih snaga UN-a.

„U Savskom Boku dočekale su nas tisuće i tisuće komaraca. Stavili smo puškomitraljez na nasipu za šljunak, iskopali smo vizir, ogradili položaj daskama i dekama. Imali smo nekih čarki, povremenih obostranih provokacija, ali ništa posebno. Poslije toga zauzeli smo položaje od pripadnika 123. požeške brigade na puno opasnijem području kod Dragalića, trećem selu do Nove Gradiške. Na moje traženje, jer htio sam pružiti primjer, tražio sam od njihovog zapovjednika da me povede i pokaže gdje valja zauzeti najopasniji položaj. Pri povlačenju jedan od branitelja iz sveg grla se zaderao: „Čedooo, najebo si! Stigli su vam purgeri!“. Od Srba nas je zapravo dijelio tek neki nasip za navodnjavanje…Kasnije, bili smo smješteni u selu Poljane. Bilo je to potpuno srušeno mjesto bez  ijedne cijele kuće. Mi smo se tu odmarali, dok je prva linija bila udaljena 300 metara. Imali smo nekoliko težih napada koje smo odbili. Napadi nisu bili bezazleni jer osvajanjem Poljana, Srbi su imali otvoren prostor za zauzimanje Nove Gradiške. No dobro smo organizirali obranu…Potom dolaze Mirovne snage, a na tom području, na punktu kod auto-puta, stacionirali su se Nepalci. Bili su vrlo zanimljiva skupina, uvijek spremni na trgovinu. Jednom sam tako dobio poziv njihovog zapovjednika. Vojnički smo se pozdravili. Skinuo je svoj opasač i u zamjenu za bodež s kalašnjikova dao mi je višenamjenski nož njihovog plemena. Nepalci su područje osiguravali izmjenjujući se pa su jedan dan provodili s pobunjenicima, a drugi dan s nama. Shvatio sam iz tumačenja njihovog nadređenog da Srbima kronično nedostaju cigarete. Organizirao sam jednu zanimljivu razmjenu dobara; mi njima poslasmo „Croatia“ cigarete sa stiliziranom crven-bijeli-plavom kutijom cigareta na kojoj svakoj stoji otisnuto „Croatia“. Za uzvrat smo od plavaca dobili konzerve s ribicama i konzerve s rižom, a oni su vjerojatno po nemaloj cijeni dalje Srbima prodali „Croatia“ cigarete“ prisjeća se Zlatko Brozinčević – Mačak zadnjeg razdoblja djelovanja „Štrasera“, odnosno 100. brigade HV.

Postrojba je na području Poljana obnašala zadaće do 20. srpnja 1992. kada je povučena u Zagreb, nakon čega je cijela brigada rasformirana

Bio je to kraj ratnog puta zagrebačkih „Štrasera“. Dio njih ostao je aktivan u drugim postrojbama Hrvatske vojske. Zapovjednik Goran Mraković – Zeko završio je časničku školu i u sklopu 144. brigade obnašao zapovjednu dužnost na Južnom bojištu. Još nekoliko pripadnika „Štrasera“ pristupilo je, a Danko Mihaljević – Mrvica poginuo je u redovima 144. brigade.

Dozapovjednik „Štrasera“ Zlatko Brozinčević – Mačak, s najbližim suradnicima pristupio je u redove 3. Domobranske pukovnije; Brozinčević kao zapovjednik 1. bojne, a Branko Srebačić i Renato Macan kao zapovjednici satnija. Kasnije su, ukidanjem 3. Domobranske pukovnije, pristupili 1. Domobranskoj pukovniji, gdje su imali značajnu ulogu u obuci i borbenim djelovanjima na crti obrane Jasenovac – Dubica – Kostajnica.

Nekoliko „Štrasera“ pristupilo je Vojnoj policiji, neki se uključuju u postrojbe GS HV ili pak druge postrojbe, a za neke je rat bio gotov jer Hrvatska je bila obranjena.

Zagrebački „Štraseri“ bili su mala postrojba dragovoljaca, snage ojačanog pješačkog voda (iako su nosili naziv satnije). Njihov ratni doprinos, baš kao i brojnih drugih omanjih postrojbi dragovoljaca, udžbenici povijesti neće bilježiti.

No uvijek treba posebno naglasiti činjenicu da su se takve postrojbe dragovoljno okupljale i napuštale sigurnost svojih sredina kako bi u napadnutim područjima, udaljenim stotinama kilometara, branili Domovinu.

Ratne 1991. godine, posebno u najkritičnijem razdoblju opće agresije nemjerljivo snažnije vojne sile, trebalo je imati veliku hrabrost, a mnogi ju onda nisu imali, za odlučiti se na takav korak.

Stoga su „Štraseri“, baš kao i sve druge postrojbe sličnog ustroja, od posebne vrijednosti i na ponos su grada Zagreba, odnosno domicilnih sredina u kojima su se organizirali da dragovoljno pođu braniti Hrvatsku.

I u miru „Štraseri“ su ostali aktivni u borbi za Domovinu. Organizirani u Udrugu pokušavaju djelovati edukativnim i humanitarnim aktivnostima. Najznačajnija aktivnost svakako je organizacija nekoliko humanitarnih koncerata klasične glazbe od kojih je sav prihod od ulaznica bio namijenjen stradalima u ratu, djeci s posebnim potrebama ili pak obnovama škola na ratom zahvaćenim područjima (Vukovaru i Škabrnji).

Zapovjednik OG Posavina o „Štraserima“

Ratni zapovjednik OG „POSAVINA", brigadni general u mirovini Rudi Stipčić slikovito  je opisao sjećanja na „Štrasere“, ali i druge postrojbe koje su pod njegovim zapovjedništvom sudjelovale u napadajnim operacijama oslobađanja zapadne Slavonije.

„Imena postrojbi dragovoljaca u Domovinskom ratu bila su malo neobična, stoga me nije nimalo iznenadilo ime „ŠTRASERI“, a pogotovo oznaka postrojbe, koja je kasnije nikla, a koja je prikazivala vojničku čizmu čiji se đon odvalio. Moj prvi susret s dragovoljačkom satnijom 100. brigada HV „ŠTRASERI“, dogodio se 16. listopada 1991. godine kada su gospoda Željko Prpić i Ivan Kozlica na mojem zapovjednom mjestu u Lipovljanima donijeli zapovijed Zapovjedništva Zagrebačkog korpusa, kojom se dragovoljačka satnija 100. brigada HV raspoređuje u Operativnu grupu „POSAVINA“ na daljnji raspored. U to vrijeme iz samoborske 8. brigade TO (kasnije 151. brigada HV) na novljanskom ratištu nalazila se jedna bojna koja nije bila potpuna, a nalazila se u sklopu 105. brigade HV Bjelovar , te sam odlučio da novopridošlu satniju podredim zapovjedniku bojne iz samoborske brigade. Tako je otpočeo ratni put dragovoljačke satnije 100. brigade HV „ŠTRASERI“ na novljanskom ratištu Zapadne Slavonije. Slijedila je ratna jesen i zima 1991. godine, kad je mlada tek stasala Hrvatska vojska zaustavila zahuktalu mašineriju 5. K(korpus) JNA – Banjalučki, koji je svim silama težio razbiti obranu postrojbi u sklopu OG „POSAVINA“ na novljanskoj i novogradiškoj bojišnici. Nakon što je sredila crtu bojišnice i preotela operativnu inicijativu na bojištu, hrvatska strana 29. listopada 1991. godine poduzela je napadna djelovanja po kodnim nazivom „ORKAN-91“. Napadna djelovanja po kodnim nazivom „ORKAN-91“, postrojbe u sklopu OG „POSAVINA“ provodile su, uz povremene prekide vatri – primirja (bilo je 23 primirja), do 03. siječnja 1992. godine kada je stupilo na snagu „Sarajevsko primirje“. To je vrijeme kada je zima pokazala svu svoju surovost spustivši živu na 15 do 20 stupnjeva Celziusa ispod ništice, a naš hrvatski vojnik u tim uvjetima nije napuštao crtu bojišnice već se hrabro suprotstavljao agresoru u pokušajima da odbaci naše snage iz oslobođenih hrvatskih sela i naselja. Neprijateljska uporišta koje je naša mlada HV oslobađala nose nazive: Bujavica, Motel Trokut, Bair, Lovska, Popovac, Korita, Jagma, Subocka, Livađani te Gornje i Donje Kričke, to su naselja na novljanskoj bojišnici, a na novogradiškoj bojišnici oslobođena su naselja: Šnjegavić, Golobrdac, Šagovina Mašička i Širinci. Kroz gotovo svako od ovih naselja, na novljanskoj bojišnici, prošli su i dragovoljci dragovoljačke satnije 100. brigade HV „ŠTRASERI“. 

General Stipčić postavio je vrlo logično pitanje zašto hrvatska država nije odličjem nagradila zaslužne za oslobađanje zapadne Slavonije 1991., kao što je to učinjeno za operacije „Bljesak“ i „Oluju“:

„Zapadna Slavonija geografski ima površinu od oko 9222 km², dok teritorij pobunjene tzv. „SAO KRAJINA Zap. Slavonija“ iznosi oko 2875 km², u napadnim operacijama za oslobađanje Zapadne Slavonije, koje su provedene u jesen i zimu 1991. godine, pod kodnim nazivom „ORKAN-91“, „OTKOS-10“ i „PAPUK-91“, oslobođeno je oko 2275 km². Četiri godine kasnije vojno-redarstvenom operacijom „BLJESAK“, u potpuno drukčijim vojno strategijskim uvjetima, daleko bolje opremljena HV oslobodila je oko 634 km², za koji uspjeh je ustanovljena istoimena medalja. Zašto i „ŠTRASERI“ (Ante, Beba, Brada, Boris, Branko (Vukovar), Branko (Zagreb), Bul (1)., Bul (2)., Canjuga, Cerko, Čedo, Čorko, Čvrga, Daf, Danijel, Danko, Deva, Domagoj, Franjo, Girica, Haš, Ilija, Jasna, Jura, Kele, Kristijan, Mac, Mačak, Marijan, Marinko, Marfi, Miki, Mila Mary, Milan, Mimi, Mišo, Mrvica, Muris, Neno, Nikola, Pero, Rick, Roki, Skuli, Stanko, Suki, Šokre, Tale, Tomica, Vesna, Vice, Vjeko, Vlado, Vuki, Zdenko, Zdenko, Zec, Zeko, Zlatko, Zlatko, Zac i Lux), te i drugi pripadnici postrojbi koje su sudjelovale u oslobađanje Zapadne Slavonije u jesen i zimu 1991. godine, najteže godine Domovinsko rata, ne bi imali pravo i čast nositi medalju „ZAPADNA SLAVONIJA“, ostaje pitanje bez odgovora…Svaki moj susret s članovima "Udruge dragovoljaca domovinskoga rata Štraseri" je susret u kojem oživljavamo sjećanja na dane provedene u Banovoj Jarugi, Subockoj, Kričkama i drugim mjestima ratnih zbivanja te slavne 1991. godine, kada smo iz ničega stvarali vojsku pobjednika i oslobodilaca. Svaki takav susret ispunjava me ponosom na bojovnike "ŠTRASERE" (Domagoj, Marfi, Mrvica, Muris i Skuli) koji su poginuli ili umrli, i branitelje kojima sam imao čast zapovijedati i s kojim smo donijeli slobodu našem narodu i generacijama koje dolaze“.