REFIK MAHMULJIN
Dana 29. 06.1993. godine general Srpske vojske Krajine Mile Novaković donio je odluku kojom je novčano nagradio dvanaestoricu vojnika 50 motorizirane brigade 15. ličkog korpusa povodom iskazane hrabrosti i vojničke umješnosti u savlađivanju ustaške diverzantsko-terorističke grupe u rejonu sela Zalužnice u Lici Bio je to propagandni čin Novakovića koji se pobrinuo da o nagradi saznaju svi vojnici Srpske vojske Krajine.
Istina je ipak bila mnogo drugačija
Dan ranije. 28. 06. 1993. godine. 11 hrvatskih vojnika, pripadnika 150. brigade Hrvatske vojske koji su se nalazili s postrojbom na ličkom ratištu krenuli su u Zagreb na odmor.
Njihov odlazak s ratišta odvio se bez znanja zapovjedništva brigade, uz dozvolu zapovjednika minobacačkog voda kojem su pripadali.
jako je odlazak bio organiziran autobusima iz Perušića, skupina se na put prema Zagrebu uputila vojnim kamionom.
Bez oružja, koje su ostavili u postrojbi, nedaleko Otočca stigli su na nadzornu točku Rajkovići smještenu izmedu Čovića i Zalužnice, koju su držali pripadnici 133. brigade.
Kilometar dalje, u smjeru Zalužnice, bila je smještena nadzorna točka agresorske srpske vojske
Što se dogodilo dolaskom na nadzornu točku Hrvatske vojske nikada do kraja nije razjašnjeno.
Prema navodima vozača kamiona Miroslava Nikolića on je hrvatske vojnike koji su ondje bili pitao jesu li na putu prema Zagrebu na što mu je odgovoreno potvrdno.
Prema navodima pripadnika 133. brigade, vozač kamiona rekao im je kako idu postavljati mine izmedu hrvatske i srpske nadzorne točke. Da su njihovi navodi lažni utvrdio je Županijski sud u Gospiću četiri godine kasnije
Misleći kako se kreću u smjeru Zagreba, pripadnici 150. brigade naišli su na balvane prekasno shvativši da su pogriješili put.
Kamion su vrlo lako uočili vojnici Srpske vojske Krajine, osobito jer tim putem od početka rata nije prošlo niti jedno vozilo
Ubrzo su na kamion otvorili vatru iz automatskog oružja. Dok su se hrvatski vojnici pokušali skloniti u obližnje žito, na kamion je ispaljena i raketa. U košmaru koji je nastao, hrvatski vojnici nisu znali što bi učinili, trebaju li se predati ili pokušati pobjeći.
Nakon što se predao prvi hrvatski vojnik, na mjesto pucnjave stigla su dva vozila UNPROFOR-a koji se nalazio nedaleko tog mjesta.
Desetorica hrvatskih vojnika, od kojih trojica ranjenih, predali su se dok je u ovom napadu ubijen Refik Mahmuljin.
Zarobljenici su odvedeni u kninski zatvor te kasnije razmijenjeni,
a tijelo 29-godišnjeg Refika Mahmuljina, Bošnjaka predano je dva dana kasnije hrvatskim vlastima.
Za ovaj zločin Vrhovni sud Republike Hrvatske osudio je 1997. osmoricu optuženih, svakog s po 10 godina zatvora. Od osuđenih, jedino je Milan Brakus bio dostupan hrvatskim vlastima